nedjelja, 14. studenoga 2010.

usputnice

Greenbelt theatre kino. Napokon sam skužio zakaj se kaže za neki film da je vodeći na box office-u. Te njihove čudne blagajne u zemlji prljavštine nude odličnu izolaciju hipohondričnim biljeterima. Čudan mi je i audio otvor kroz koji dopire distorzirani glas Dartha Vejdera dok mi simpatični prodavač nekaj slovka.
Inače odlično kino. Trošno, al nekako kinotekasto. Gledali predobar Get Low s Robertom Duvallom i Bil Murrayem i standardnog zadnjeg vudi alena. Sa nama nikada više od 15 ljudi u kinu za barem 250. Prosjek godina 60. Zgodna prodavačica ića i pića koju redovito zašprehava neki sijedi šaner s gebisom inspiriran kino predstavom.

Greenbelt theatre: Da se spišaš moraš otić do Pekinga. WC-i u jueseju definitivno odgovaraju visokim balkanskim standardima "i upišana školjka je školjka" .


Silver spring AFI Theatre i razgovor s autorom Yo tambien
U Silver Springu smo bili u kinoteci Američkog filmskog instituta. Opet flešbek na zg kinoteku i mene i mog srednjoškolskog best frenda viskovića kako uzbuđeno istrčavamo iz kina. Ruke znojne, oči crvene od tri pogledana filma, dah bazdi po pivi i pljugama, a pod miškom naslonjač iz kinoteke. Otada smo imali "naše mjesto" koje smo prepoznavali po svjetlijoj, čistijoj boji zamjenskog naslona. I naslonjač koji se neko vrijeme kočoperio u Viskijevom stanu, a sad vjerojatno kao i ostatak stare kinoteke u kordunskoj trune.
Zagrebo-nostalgično izabrasmo filmove koji su igrali na festivalu u Zagrebu. Die Rauber pobjednik Zagreb FF-a me dost razočaro, al ko je ikada vidio dobar austrijski film. Ipak veselili su nas prizori austrijskog autoputa, novogradnja koja nas podsjeća na domovinsku. Ako ovako nastavimo pretvorit ćemo se u nekakve endemične dijasporce koji svršavaju na odmarališta austrijskih autoputa. Moramo se sjetiti obaviti fotografski projekt. Sva hrvatska autoputna odmorišta. I onda veeelikiii kolaž tih divnih mjesta objesit na plafon.
Yo tambien, koji istovremeno sa AFI Silver Spring Theatrom igra i u Kinu Europa, bio je prekrasan tak da se zbog njega isplatilo voziti se doma po mrakači. Javna rasvjeta u Americi na razini je nekih sela u Lici nakon rata. I onda se čude kaj ima tolko zločina. Biciklističke staze mračne, mi umorni, oboje boleglaljivi nakon prometnih nezgodacija, Ana još i ćorava, ko ćoravac. I onda te iz mraka zaskoči lički medvjed i nježno ti prisloni nož i sa milozvučnim latinoameričkim naglaskom zapjeva dollares por favor. Ili neki ejlien i pretvori te u krastavac...


Silver Spring - Jajara No Eggspectations. Downtown Silver Spring koji seže u za Amere daleku povijest koja koincidira sa iskakanjem mojih roditelja iz prarbakinskih utroba, dakle 1938., podsjetio nas je na Europu. Na recimo Varaždin. Kada ćemo prestati sa referiranjem na domovinski kontekst? Bog te pita. Kad smo kod boga, tu sretosmo i prve američke hare-krišne. Sam kaj im je jedino narančasto bilo nekaj oko bubnja. Nosili su obične trenirke s kapuljačama ko neki reperi. Samo im je na prsima pisalo veliko Hare Krishna. 

Ikea. Graz? Ne. College Park. Oh. Još malo euronostalgije. Mjerne jedinice za letve i žličice navedene su i u nama dragim i poznatim mjernim jedinicama metar i centimetar. Posvuda natpisi na Švedskom. Pekmez od europskih, a ne bljutavih džinovskih američkih brusnica.


Ekstremni sport izdržljivosti poznat po lučenju adrenalina, agresivnim ispadima i suzama radosnicama. Taj sport koji miješa uzdahe očaja i olakšanja, u kojem totalni stranci stoje jedni pored drugih kao jednaki. Čekanje u redu. Prekrasni redovi koji ne poznaju rasnu granicu. Svi smo jednaki pred debelom crnkinjom koja se trudi raditi što sporije. Anu je držala na stolcu dvajst minuta a efektivno radila dvije. Ono što nas zbunjuje nas kao iskusne igrače čekanja u redu, opuštenost je američkih ekstremnih sportaša dok stoje. Iako na sličan način strižu ušima čekajući taj dragocjeni trenutak kad će spasonosno pozvani B52 poletjeti prema šalteru i pokazuju isti strah u očima da su nekaj krivo ispunili, niko se ne dere, ne psuje sudiju i državu, kao da se radi o nekom drugom sportu. A bolan sve isto. Dođeš u tu državnu zgradu, i kampiraš tri i pol sati za nekaj kaj se obavi za čas. Jedna specifičnost američke varijante igre je zbunjujuća komponenta lutajućih Brojki i Slova, naime, onaj drek od papira koji dobiješ ovisno o kategorizaciji sportaša, dakle da li se boriš za osobnu iskaznicu, vozačku prometnu...itd., se naravno razlikuje slovom ovisno o kategoriji, ali šalteri nisu odvojeni već sve tete rade sve, pa tako neke kategorije čekaju možda malo nepravedno dugo, a i mora se biti posebno budan na sve blinkajuće brojeve i sve tete na šalteru i tak. Nikad ne znaš koji šalter će te zadesiti. Uzbudljiva stvar.  I da, naravno sve je dosta zmazano.    

Berwyn Heights. Pred ulaznim vratima: Još jedan dokaz da su vjeverice ustvari štakori, maskirani pomoću repa u ljudima simpatične stvorove. Vjeverice iz noći u noć pustoše naš kontejner za smeće ( a bogami i iz dana u dan), a ako slučajno ili namjerno ostavimo smeće pred vratima veselo će se poslužiti ponuđenim.

Greenbelt Downtown. Obrovac? Ma ne, Amerika. Za razliku od Hrvatske Amerika ponosno uzdržava gomilu ovakvih lokalnih simpa trgovina koje prodaju urnebesne stvari s urnebesnim reklamama i u kojima prodavačice koje rade dvajst godina bez srama gledaju u čudu ciklu pa onda jedna u drugu i vele: Kaj je sad ovo? Hmmmm, neko povrće, ma jel to cikla, ma je, mislim da imaš pravo, bit će da je to cikla, veli ova druga koja već pedeset godina jede smrznutu klopu i izgleda ko mali nasukani tuljan i valjda cijelo to vrijeme radi u toj trgovini di jednom mjesečno proda neko povrće. A pokraj nje stoji indijka koja je posegnula za tim čudnim povrćem i nekaj zamuckuje na hindiglišu i čeka povratak svog bolivudskog princa koji će reći ovim tetama da joj naplate jebenu ciklu i odvede ju natrag u Rajasthan. A, evo i njega sa jednom teglom američkog sladoleda...  

ponedjeljak, 8. studenoga 2010.

50 kilometarska porcija ili pričica o 2711 Woodley Parku


2711 Woodley Park. Washington DC. Carstvo vjeverica. Na ovoj adresi trenutno najmanje trči vlasnica kuće, odvjetnica, samo trči na poso i sa posla. Kerry ima nemam pojma kolko istrčanih utrka na 50 i 100 milja, a neke je i dobila. Ja ću je zvati Žana, zato jer sam nostalgičan, ali i zato kaj se jedino kod Žane na Borovju sjećam da sam viđao nekakvu glikemijskim indeksom relativno usporedivu, ali doduše samo maratonsku žgadiju. I Kerry poput Žane kuha za ultramaratonce, i stalno ugošćuje neke ljude. Sa njom u kući žive neke dvije trebulje od kojih je jedna tek nedavno završila prvi 100 majler, druga bog te pita kada, pa onda Brian (posao svakodnevno hranjenje makaki majmuna, psihološka studija) koji je novajlija sa tek nekoliko 50 majlera i Sean koji je nekad davno istrčao maraton 2:35, a kasnije je fanatično istrčao skoro sve legendarne američke 100 majlere, od najpopularnijeg Western Statesa do po svima najtežeg Hardrocka, uglavnom je završavao među prvih pet, al tu i tamo bi i zmagao. Sponzor u opremi mu je Inov8. Živi i još jedan tip kojeg nisam zapamtio koji isto naravno trči ultre i još neka curka. Svi oni trče prije i poslije posla, a za vikend odu u neke planine, ili na neku trku i istrče recimo 30 milja u subotu i 50 u nedjelju. Ko da zamislite 6 Veronika Jurišić u jednoj kući. Svi boluju od težeg slučaja ovisnosti od trčanja. Kuća utorkom u 7 navečer ugošćuje i grupni noćni trail run na koji dolaze raznorazni trkači, uglavnom traileri, iliti stazavci, među njima i ja. Nikad nisam u kući vidio iste ljude, ili je tam nečiji dečko, cura..itd. I uvijek se priča o trčanju.   

Dakle 50 kilometarska porcija sastojala se od trkice po stazicama uz rječicu Potomac. Start i cilj u ultraškoj kući. Okrepe, oznake plavom i crvenom kredicom, gomile hrane koje je Kerry nakuhavala još od utorka. Sve džaba. U Gelender stilu. 100-tinjak startera od kojih su neki istrčali samo 30 km.  


Stalno se prelazilo neke potočiće, pritoke Potomaca u kojima se moglo i malo progacati i ohladiti tabane. Stalno gore dolje, al bez nekih sumanutih 5 kilometarskih uzbrdica na kojima zazivaš alaha i razmišljaš o bitku.

Od starta sam se prikeljio Seanu iz kuće Ultra koji je ipak malo prejaka manga za mene. Srećom, prije dva tjedna trčao je trku na 50 km, prošli vikend na 50 milja, i naravno nikakav odmor, oporavak, samo gomila američkog nutritivnog smeća zvanih pop tarts i odurnih gaziranih napitaka zvanih Dr Pepper i Mountain Dew. Zdrava sportska prehrana? Precijenjeno. Ustvari gomila gluposti. Od starta smo 15 km trčali za nekim trapavim ali urnebesno utreniranim Amerom koji je stalno od silne brzine fulavao oznake. Na skakutavim korjenasto-kamenjarskim puteljcima nije nas se mogao riješiti, al onda je došao ravni dio staze od nekih 5 km di je zbrisao ko neki džepar u Dubravi. I to je bilo to. Sean je malo riknuo. Ja sam malo njega sačekivao, baljezgali smo o trčanju, njegovoj epilepsiji, i kampirali na okrepama. Na svakoj okrepi je bio neki zadatak koji me podsjetio na zagrebački urban čelenđ. Em nosi jaje bez da pukne 5 km, em preskakuj špagu, pa sklekovi, pa nekakvo gađanje loptom. Za nagradu bonus bodovi-minute. Sean je odigrao nekoliko ovih igara dok sam ja zahvaljivao isusu na odmorku i gledao u prazno ko na testu iz matenatike u drugom srednje.
 Na okretu (na pol puta) smo deset minuta trčali bezveze tražeći godota jer nismo znali da je u uputama pisalo da nema nikoga ispod mosta. Ja zato kaj nisam bio na mejling listi za trku jer mi je Kerry rekla da navratim na trku kad je već dosegnut njen prijavni limit od 100 ljudi, a Sean jer je trčao već tri puta trku i živi s organizatoricom i jako je iskusan, tak da naravno ne čita upute za debile.
 Onaj prvi je mutavo trčao željan pobjede na ovoj zajebantskoj trci, a ja sam mutavo trčao za Seanom da se ne moram brinuti oko oznaka, al sam zato i riknuo nakon 40-og km-a. Al onda je Sean ispao pravi gej dasa i sačekivao on mene na svakom križanju i smijao mi se kak sam spor. Sunce, puno kilometara i nekih 4 i pol sati trčanja. Tudej voz e gud dej.  

Bilo je najrazličitije škvadre. Od nekakvih dedica ultraša sa 50 istrčanih 100 majlera do nekih entuzijastičnih teta. Bio je i stari Puh koji je krenuo dva sata prije svih da stigne u neko normalno vrijeme do cilja.

Na cilju sumanuta količina klope i pijače. Ovo je samo dio. Vegetarijanska lazanja, chili grah, juha od rakova, gomila tjestenine, umakići, nekakva mesina, piletina, sve domaće, za Ameriku egzotična, kućno-skuhana hrana. Pa onda 10 vrsta koljača, pive, vina i odurnih gaziranih sokića u duginim bojama na hektolitre. Neusporedivo mirisnija i raznobojnija ponuda  nego nakon moje prve američke trke koju sam platio 130 dolara. Ovo je stvarno bio pravi labour of love, iliti rađanje iz ljubavi...hm

Cijela kuća zagušena je bezbrojnim starim-novim časopisima i knjigama o trčanju. Ultra running ne može se kupiti na kiosku, al se može naručit i valjda kupit na nekim ultrama. Neš kao Maratonac. Sam kaj još izlazi, i za njega znaju pisati i Krupicka i sve ostale Američke ultra zvijezde.

Ovaj kaj vadi komad nestašnog pileta iz ustiju je Neal Gorman, dečec koji drži vremenski rekord u američkom ultra Grand Slam-u. 4 utrke na 100 milja u 11 tjedana, Western States, Vermont, Leadville, Wasatch. Vremena se zbroje i imaš majmuna s rekordom. I nije da se vukao. Na Wasatchu je bio bome ukupno drugi. Grand Slam rekord srušio za samo 13 minuta. 74h 54 min. Ova lijeva maratonka je sa 2:55, a ova desna je isto nekakva legenda ultra-trčanja koju ovaj dosadni rekorder kao jako poštuje i stalno joj se ulizuje. Sam kaj nisam zapamtio kako se kliče. Uglavnom tijekom post race partija kuću je pohodila horda raznoraznih trkača. E i bila je jedna volonterka koja se razvela od nekog Kovačića iz Zagreba.

Dio dosadnjakovića buljilo je u njujorški maraton pred kaminom. U kući se non-stop sralo i pišalo u dva wc-a, tuširalo u dvije kupaone, ostavljalo stvari posvuda i tako sve po spisku. Veri najs. Ko da si doma.

A ustvari si kod Kerry. Opušteno druženje bez kompeksa i ostalih glupih elektrostimulatora, šugavih napitaka za oporavak koji se pod svaku cijenu moraju popiti nakon cilja utrke i ostalih triatlonsko-cestovnjačkih običaja. Ciljno vrijeme si upisuješ sam kad uđeš u kuću i onda gomila klope, pića i ultraške škvadre. Muzika? Hmm. Svirao je Grateful Dead dok sam ja bio.


Atmosfera pred kućom nakon trke. Tenisice hengaju i prepričavaju doživljaje.


nedjelja, 7. studenoga 2010.

Njujorško izletarenje

Central Park. Bez tog njujorškog maksimira (i navodno highline-a kojeg ne vidjesmo) grad bi bio prava betonara. Murja, trkači, turisti, biciklisti...bla bla, al nađe se i koji miran kutak...

Jedan od mnogobrojnih dostavljačkih bajkenštajna. I u New Yorku su bicikli češće ko da su s hrelića nego nekog brendiranog dućana. No ima i gomila ušminkanih messengera koji balansiraju na mjestu na svakom križanju i voze se u kamikaza stilu na svojim stilski dotjeranim jednobrzincima. 

Njujorški metro. Sjetio sam se "Warriors come out to play!". Inače bezveze. Gužvanac ko u 13-ici za vrijeme najgore gužve. Nema nekog duha, crtarija, svirača i tak.


Dumbo. Dio Brooklyna. Kvart podsjeća na neke dijelove istočnog Berlina. Puno hala. Dosta umjetničkih studija, čudnih dućančića. Navodno urnebesno skup za život a većina zgrada me podsjeća na Kopilicu, najružniji splitski kvart...

Dumbo. Bilo je puno lijepih brojeva-vrata.

Biciklističke staze razmnožile su se ko kinezi. Al nije da ih biciklisti nešto i koriste. Većina ih vozi u svim smjerovima, najčešće u krivom smjeru. Ne da se neko uzbuđuje oko toga. Nakon par minuta hodanja po ny-u skužili da se praktički nitko ne pridržava nikakvih prometnih pravila, ni buhe ni pješaci, ni tutači, samo zbunjeni turisti, a čini mi se da to još najmanje uzbuđuje murjake. Ljestvica kaosa; negdje između Napulja i Beograda...

Dumbo. Stairway to the roof.





Dumbo.

Opet Vedran. Njujork nas je vratio u hravatsko-srpski moud, spavali kod jedne genijalne međimurke, družili se sa zagrebačkim prijateljima i jednom banjalučanko-hrvatico-srpkinjom. Čak smo ušli u birc i bili konobareni na tečnom srpsko-hrvatskom. Ko da smo u Beču. 

Dumbo. Skup kvart. Kopilica ima sjajnu budućnost.



Schwinn je brend bicikla koji najčešće srećem u jueseju.

Dumbo. Da znam, još jedna vrata.

Manhattan. Ana. Zbog ove fotke skoro zakasnismo na vlakić za Long Island.

Još jedan sirotanović dostavljač. Svi messengeri i dostavljači moraju voziti svoj bicikl.

Birc blizu Guggenheima. WC je u crkvi. Ustvari i birc u kojem se kesi ispirsani travestit je u crkvi. Najbolji dio urbanog esadea je kaj ništa nikome nije čudno.

Central park. Ostavljena bebi majica.

Harlem ima ono nešto. Iako je pun sumnjivih tipova, iako stalno kruži murja i svjedočili smo i filmskovitoj prodaji paketića nečeg čudnog na ulici. Ljudi, uglavnom tamnijeg spektra dijeluju nekako stvarno. Za razliku od reklamiziranog Times squarea i okolice koji su mi bezveze.

Harlem. Najdraži trenutak. Taman kak sam se sjetio Harlem globetrottersa neki mali crnjo na cesti tehnicira i žonglira košarkašku loptuu, dok se neki drugi zadere hey nigga, when we gonna mfcking hit the road.

Harlem.



Harlem- Halloween



Village. Poštarica Jessie u akciji.

Biciklisti bez mozga poput mene stvarno lako mogu naći neki poso u njujorku. Ovih rikša taksija ima ko djeteline na zagorskoj livadi.

Greenwich Village. Turski Wine and coffee bar. Turska kafa, tursko vino. Neka super đezi muzikica. Lijep kraj dana.

Village. Restorančić Moustache. Opet Turska. Ukradeni pogled. Tu smo se nabrusili na baklavu i tursku kavu, no ponedjeljkom većina restorana ima slabi meni ili su zatvoreni nakon vikend krkačina.



I za kraj. Pogled iz autobusa na izlazu iz NY-a. Jedna poznata nam reklamica na nekakvoj hrvatskoj crkvetini. Bilo kuda Kiki svuda. Pardon Todorić...and the croatian inquisition.