usputnice

Greenbelt theatre kino. Napokon sam skužio zakaj se kaže za neki film da je vodeći na box office-u. Te njihove čudne blagajne u zemlji prljavštine nude odličnu izolaciju hipohondričnim biljeterima. Čudan mi je i audio otvor kroz koji dopire distorzirani glas Dartha Vejdera dok mi simpatični prodavač nekaj slovka.
Inače odlično kino. Trošno, al nekako kinotekasto. Gledali predobar Get Low s Robertom Duvallom i Bil Murrayem i standardnog zadnjeg vudi alena. Sa nama nikada više od 15 ljudi u kinu za barem 250. Prosjek godina 60. Zgodna prodavačica ića i pića koju redovito zašprehava neki sijedi šaner s gebisom inspiriran kino predstavom.

Greenbelt theatre: Da se spišaš moraš otić do Pekinga. WC-i u jueseju definitivno odgovaraju visokim balkanskim standardima "i upišana školjka je školjka" .

Silver spring AFI Theatre i razgovor s autorom Yo tambien

U Silver Springu smo bili u kinoteci Američkog filmskog instituta. Opet flešbek na zg kinoteku i mene i mog srednjoškolskog best frenda viskovića kako uzbuđeno istrčavamo iz kina. Ruke znojne, oči crvene od tri pogledana filma, dah bazdi po pivi i pljugama, a pod miškom naslonjač iz kinoteke. Otada smo imali "naše mjesto" koje smo prepoznavali po svjetlijoj, čistijoj boji zamjenskog naslona. I naslonjač koji se neko vrijeme kočoperio u Viskijevom stanu, a sad vjerojatno kao i ostatak stare kinoteke u kordunskoj trune.
Zagrebo-nostalgično izabrasmo filmove koji su igrali na festivalu u Zagrebu. Die Rauber pobjednik Zagreb FF-a me dost razočaro, al ko je ikada vidio dobar austrijski film. Ipak veselili su nas prizori austrijskog autoputa, novogradnja koja nas podsjeća na domovinsku. Ako ovako nastavimo pretvorit ćemo se u nekakve endemične dijasporce koji svršavaju na odmarališta austrijskih autoputa. Moramo se sjetiti obaviti fotografski projekt. Sva hrvatska autoputna odmorišta. I onda veeelikiii kolaž tih divnih mjesta objesit na plafon.
Yo tambien, koji istovremeno sa AFI Silver Spring Theatrom igra i u Kinu Europa, bio je prekrasan tak da se zbog njega isplatilo voziti se doma po mrakači. Javna rasvjeta u Americi na razini je nekih sela u Lici nakon rata. I onda se čude kaj ima tolko zločina. Biciklističke staze mračne, mi umorni, oboje boleglaljivi nakon prometnih nezgodacija, Ana još i ćorava, ko ćoravac. I onda te iz mraka zaskoči lički medvjed i nježno ti prisloni nož i sa milozvučnim latinoameričkim naglaskom zapjeva dollares por favor. Ili neki ejlien i pretvori te u krastavac...

Silver Spring - Jajara No Eggspectations. Downtown Silver Spring koji seže u za Amere daleku povijest koja koincidira sa iskakanjem mojih roditelja iz prarbakinskih utroba, dakle 1938., podsjetio nas je na Europu. Na recimo Varaždin. Kada ćemo prestati sa referiranjem na domovinski kontekst? Bog te pita. Kad smo kod boga, tu sretosmo i prve američke hare-krišne. Sam kaj im je jedino narančasto bilo nekaj oko bubnja. Nosili su obične trenirke s kapuljačama ko neki reperi. Samo im je na prsima pisalo veliko Hare Krishna. 

Ikea. Graz? Ne. College Park. Oh. Još malo euronostalgije. Mjerne jedinice za letve i žličice navedene su i u nama dragim i poznatim mjernim jedinicama metar i centimetar. Posvuda natpisi na Švedskom. Pekmez od europskih, a ne bljutavih džinovskih američkih brusnica.

Ekstremni sport izdržljivosti poznat po lučenju adrenalina, agresivnim ispadima i suzama radosnicama. Taj sport koji miješa uzdahe očaja i olakšanja, u kojem totalni stranci stoje jedni pored drugih kao jednaki. Čekanje u redu. Prekrasni redovi koji ne poznaju rasnu granicu. Svi smo jednaki pred debelom crnkinjom koja se trudi raditi što sporije. Anu je držala na stolcu dvajst minuta a efektivno radila dvije. Ono što nas zbunjuje nas kao iskusne igrače čekanja u redu, opuštenost je američkih ekstremnih sportaša dok stoje. Iako na sličan način strižu ušima čekajući taj dragocjeni trenutak kad će spasonosno pozvani B52 poletjeti prema šalteru i pokazuju isti strah u očima da su nekaj krivo ispunili, niko se ne dere, ne psuje sudiju i državu, kao da se radi o nekom drugom sportu. A bolan sve isto. Dođeš u tu državnu zgradu, i kampiraš tri i pol sati za nekaj kaj se obavi za čas. Jedna specifičnost američke varijante igre je zbunjujuća komponenta lutajućih Brojki i Slova, naime, onaj drek od papira koji dobiješ ovisno o kategorizaciji sportaša, dakle da li se boriš za osobnu iskaznicu, vozačku prometnu...itd., se naravno razlikuje slovom ovisno o kategoriji, ali šalteri nisu odvojeni već sve tete rade sve, pa tako neke kategorije čekaju možda malo nepravedno dugo, a i mora se biti posebno budan na sve blinkajuće brojeve i sve tete na šalteru i tak. Nikad ne znaš koji šalter će te zadesiti. Uzbudljiva stvar.  I da, naravno sve je dosta zmazano.    

Berwyn Heights. Pred ulaznim vratima: Još jedan dokaz da su vjeverice ustvari štakori, maskirani pomoću repa u ljudima simpatične stvorove. Vjeverice iz noći u noć pustoše naš kontejner za smeće ( a bogami i iz dana u dan), a ako slučajno ili namjerno ostavimo smeće pred vratima veselo će se poslužiti ponuđenim.

Greenbelt Downtown. Obrovac? Ma ne, Amerika. Za razliku od Hrvatske Amerika ponosno uzdržava gomilu ovakvih lokalnih simpa trgovina koje prodaju urnebesne stvari s urnebesnim reklamama i u kojima prodavačice koje rade dvajst godina bez srama gledaju u čudu ciklu pa onda jedna u drugu i vele: Kaj je sad ovo? Hmmmm, neko povrće, ma jel to cikla, ma je, mislim da imaš pravo, bit će da je to cikla, veli ova druga koja već pedeset godina jede smrznutu klopu i izgleda ko mali nasukani tuljan i valjda cijelo to vrijeme radi u toj trgovini di jednom mjesečno proda neko povrće. A pokraj nje stoji indijka koja je posegnula za tim čudnim povrćem i nekaj zamuckuje na hindiglišu i čeka povratak svog bolivudskog princa koji će reći ovim tetama da joj naplate jebenu ciklu i odvede ju natrag u Rajasthan. A, evo i njega sa jednom teglom američkog sladoleda...