Dijaspora onlajn

Kevin, ovaj bradati dječarac pozvao nas je na dabl dejt sa duplim programom. Povodom Dana Veterana, iliti Dana Branitelja poveo nas je na tekmu američkog fudbala i tome prethodnu žderačinu i velikoameričku govoranciju.
Kevin je ovu čast (gomilu američke hrane) zaslužio tako nekad popravljao zrako-plove i mlatove u Afganistanu, a sad se bavi stjenicama. Kakav preokret u karijeri.
Njegova mlada ženka Rachel jako je ponosna kaj je njen muž popravljao avione koji su bacali bombe na fundamentalističke etničke zajednice koje se protive potrošnji svinjetine. 
Jako čudan skup, ti veterani s faksa. Tu nisu bili oni dokumentaristički primjeri golobradih redneck dječaka i djevojčica (da, bilo je masu ženski veterana i kadetkinja) iz američkih vukojebina koji nisu znali što bi sa životom pa su se upisali u JNA. Kevin je recimo tipični grintavi njujorker iz srednjostaležne američke obitelji, (američki srednji stalež, to je nama onako very hoch, stvarno imaju para, kuću, tu i tamo otputuju u neku europsku zemlju nekog pretka, starci imaju teško dohvatne američke penzije ). To me u biti više prepalo. Gledaš s jedne strane te, brate intelektualce, koji su dobrovoljno služili carstvo Vjeverica u Afganistanu i Iraku, a oko njih su i budući marinci,zrakoplovci, il što već koji studiraju na UMD-u uz potporu vojske. Nekakva deca kojima ne bi dao da mi ogule bananu, a kamoli da idu s bombicama po svijetu. Čudna zemlja, čudni ljudi. Klopa je kako i priliči dobro potkoženim braniteljima bila solidna, al nekak mi je slabo legla. Stalno sam u glavi imao kak je nešto totalno trulo oko mene. Mislim otkad smo došli čitamo svako malo kako je FBI uhapsio nekog američkog građana koji voli izlaziti u džamiju. Tak je jedan optužen da želi postavit bombu u D.C. Metro. Taj striček nije nikada imao nikakve veze s Osamom, Obamom ili bilo čime tog tipa, sam je bio deklarirani, praktikant-musliman. I onda ga je FBI u akciji "Bolje spriječiti nego liječiti" prestavivši se kao alkajda uspio vrbovati da odluči postaviti bombu, pronašli mu di će kupiti eksploziv i uhapsili ga kad ga je kupio. Dakle FBI ide okolo i predstavlja se nevinim alaholjupcima kao alkajda, nagovara ih da smisle đavolji plan, i onda ak pokleknu uvale im eksploziv i ubace u čuzu na dvajst-trist godina. Kak bu ti ljudi bili veseli kad izađu. Prilika čini bombaša, al ne samo to neg zamisli koj strah kad te neko kontaktira i predstavi se ko alkajda, a tebi obitelj ovo-ono. Ma koji wiki-curak... Ovo je sve javno i njima normalno...

Američki nogomet je jako čudna igra koja se igra s letećom kožnom imitacijom krastavca kojeg iz meni nepoznatog razloga neuki ljudi zovu loptom. Kaj ne treba lopta bit okrugla? Ovu igru relativno zabavnom čini limeni orkestar na tribinama. Ako sjedite u njegovoj blizini možda vam bude zabavno, možete plesati i gledati mlade svirače kak veselo lupaju po limu. Tu i tamo postoji opasnost da vas pogodi leteći krastavac. Dvaput je završio na našoj tribini, zaštitnoj mreži unatoč. Zločesti zaštitari izgledaju ko da će svakog časa izvaditi Magnum 44 kad uzimaju zalutale krastavce od nevinih sakupljača ovih letećih suvenira.

Tuđmanizam je subliminalno popularan i u Ju ES Ej-u. Mnogi se primaju za sisu kad se izvodi nešonal antem. Stvarno opako briju na patriotizam, ko da smo doma.

Publika je urnebesno smiješna. Ima nešto kinesko-vrtičke atmosfere. Ono kad neki čika digne natpis KEYS, svi izvade ključeke i zveckaju, a to onda kao smeta i plaši gostujuću ekipu. Ma baš. Najgora psovka koju sam čuo bila je I know your mother. Mislim koji kurac.

Uniformni način na koji slušaju te naputke o navijanju budio mi je razne asocijacije...roboti, streljački vod, vojnici, američka tradicija over-entuzijastičnog dizanja ruku i postavljanja pitanja na predavanjima, poslušni kinezi. Iskreno mislim da ta kultura nasilnog veselja koje se provocira time što ti netko od malih nogu govori da se trebaš stalno veseliti, javljati smiješiti, postavljati pitanja, uzrokuje trajne posljedice zastranjenja uma i unutarnju depresiju u mnogim Američanima.
Mislim da nije slučajno da toliko amera pukne i onda ide šrinkovima pa se kljuka prozacom, ksanaksom i ostalim om-ovima. I ta epidemija tuljana. Mislim debljine. Forsiranje umjetne pozitive opasno je po zdravlje, i mene plaši. Otuda toliko debelih i nesretnih ljudi. Svi su si tak pristojni, a onda se čude kad ti dolazi majka u posjetu kaj spava u istom stanu s nama. Većina njih ni svoje roditelje ne prima nego oni odu u hotel. Intima im je rezervirana eventualno za partnera. Ma ustvari meni se čini da ustvari nisu ni sa sobom intimni. Ne da brijem na dubinu, al većina ovih androida ko da su ispali iz Farenheita 451 il Huxleya. Nisu svi takvi, al većina kolko vidimo oko sebe. Ovi poput nas su valjda čudaci i alternativci.

Napokon smo imali prvog gosta prenoćnika u našem brlogu. Došla je jedna sinjska jagoda iz nadaleko poznate porodice bobica. Jagoda na faksu u tepsiji-nalik saveznoj državi Indiani ući Amere SBC. Jezik koji po mojim saznanjima postoji samo u kraljevstvu vjeverica. Serbian-Bosnian-Croatian.

Jagoda je ovisnik o stiskanju gumbića na fotoaparatima. Tu se Ana pita, zakaj smo mi tu? Tu su ljudi čudni i skoro niko nema prijatelje. Svi su jako ljubazni al koju će im to pičku kad su sami i zbunjeni ko pingvini u dubajskom zoološkom vrtu. Ovu i mnoge fotke koje slijede fotkala je Bobica u gostima. 

Ima puno lijepih znakova po Americi. Odlične reklame i super znakovi. Pušača ima dost manje nego znakova, al ne tako malo. U bogatijim kvartovima (tamo ima više pušača na ulici, valjda ima neka socio-urbana praanaliza) Vošingtona nije rijetkost ugledati žensko i muško kako po cičoj zimi uvlače ispred svog stana. Jer ak ih neko provali da puše u zgradi lete van. Foto by SlamnataBobica

Hawksbill Mountain najviši je vrhunac koji dosegosmo od dolaska u zemlju Vjeverica. Nekih 1200 metara. Osjećaj ko da si u Zagorju. Čak me pogled podsjeća na pejzaž koji se pruža od sljemenskog gelendera na zagorsku stranu. Uspon koji su Ameri ocijenili kao užasno težak ukazuje na činjenicu da znakovi politički nekorektno favoriziraju pretile jedinke ljudskog roda. Dvosatnu markaciju savladali smo šetajući se i uz opetovano rabljenje fotografskih aparata za nekih pola sata ili manje. Kasnije sam saznao da smo trebali krenuti iz nizine pa bi vidli nešto ljepše brdo Old Rag i imali nešto semantički bliže riječi uspon.

Hawksbill mt. je u blizini Appalachian traila, među Amerima dosta legendarne rute koja ima status kao Premužička u Hrvata. Sam kaj je malo duža. Ima 3507 km. I naravno ima pacijenata koji postavljaju brzinske rekorde. Trenutno 47 dana i 13 sati Andrew Thompson, dakle bolesnih 75 km dnevno. Ma idi bre.

Ovo je marka tog Appalachian traila. Ovaj dio koji mi vidjesmo, pitom je, zagorjast, nekak dosadan. Al ipak mislim da bi bila dobra avantura proći ga u komadu. Nedavno su to u oba smjera napravile dvije bosonoge sestre od 25 i 21 godine i naravno napisale knjigu o tome i zaradile svoju mjesto pod amazonovim wiki-slobodnim nebom. Foto baj ĐejM. 

Chipmunk u Americi ima status kao vjeverice u nas. Uglavno se govoreći o njima ljudi služe uskličnicima. Presladak! divan! isuse! vidi ga! Ovog je neka ljubomorna vjeverica (vjeverice imaju status više nalik miševima u nas) skratila za glavu. Pa ipak kapica mu je ostala...

U Speryvilleu smo gostovali u najboljoj piceriji u gradu. U biti u jedinoj piceriji. Rudy's Pizza. Odlična pizza gargantuanskih je dimenzija tako da se i moj tradicionalno vrlo rastezljivi mijeh morao predati nakon što je nas troje došlo do jedne i pol pizze. Nekakva džezi mjuza i odlične stare reklame, fotke i natpisi. Kao ova srednja za Dr Pepper, u našoj regiji najpopularniju splačinu koja je Cocacoli prst u mjehuriću na lokalnom tržištu. Iako se volimo baviti primijenjenom etnogastronomijom još uvijek nismo smogli entuzijazma za degustaciju doktora papra. Al miriši degutantno. I ovisnici poput naše gazdarice ga piju za doručak, ručak i večeru...

Rudy's Pizzeria. Mala amerikanka i old fešnd limenke za šalšu

Pizzeria je spojena sa jednim od najstarijih dućana u regiji. Sve je sačuvano u old school stilu. Sperryvile je totalno otkačeno i nekak lijepo i toplo mjesto puno galerijica di se prodaje zgodna keramika, stakleni suveniri, popluni i sve nešto svašta za kaj Ameri imaju bizaran naziv Primitive blessings. Nadimak Sperryvilea je Little Apple.

                                  



MG. Predivni žuti izrod britanskog imperijaliizma u bespućima Virdžinije. Moj MG. Moš mislit. Dok u Virđiniji možeš jeftino registrirati svaku kantu koja se kreće, a osiguranje je bagatela, u Marylandu su na snazi rabijatni zakoni tehničkih pregleda, eko markica i ostale euro regulative ko kod nas sam kaj navodno nemreš potkupit nekoga da ti krntija prođe tehnički. Dakle za auto bum moral nekaj pristojnije počet zarađivat.



Još jedna lijepa američka markacija. Jagoda voli fotkati markacije.

Virđinija je politički nekorektna i ponosi se time. U njoj se lovi, puca i pije. Jako su osjetljivi na prvi amandman i prava na sve i svašta. Što više vremena prolazi to mi postaje simpatična u usporedbi sa ovim našim europeiziranim Marylandom koji kao da je spojio najgore od europe i amerike. Dugi redovi ko Rvackoj, beskrajne provjere svaki put kad kupiš alkohol i protjerivanje istog iz dućana mješovitom robom, gomila birokracije... Fotos: StrawBerry

Još uvijek ima ovih legendarnih Marlboro man reklama. Naravno u Virđiniji.

Pepsi je živ. U Americi ipak još nije izumrla ova zaslađena kokakola (kakav oksimoron). Specifikum Kraljevstva Vjeverica rat je Coca Cole i Pepsija za mlade intelektualce. Pa se tako recimo na Aninom sveučilištu UMD-u prodaju isključivo proizvodi Pepsi korporacije.

Hawksbill Mountain. Vidikovac.





Bili u kazalištu. Iskasapiše Gruzijci-Amerikanci najdražu nam knjigu. Dabog da im se Guruli i Hačapuri upljesnivili!  Al bilo je poučno iskustvo. Opet od Amera uglavnom se samo penzioneri kulturiraju, mlađarija sve neki pederasti Rusi i razne europske njuške.  

Kao savjesni konzumenti urbane kulturne ponude red je bio da pohodimo jedan od bezbrojnih koncerata na meniju. Valjda postoji nekakva čudna svemirska sila koja privlači sve te bendove da nastupaju u administrativnom sjedištu cijeloga svijeta. Od punka, indie, metal, južnoafričkih, čeških...ma svega ima osim Gori Uši Winnetou. Naš izbor pao je na Warpaint u Rock and Roll Hotelu. Odlične indie curke iz El Eja sa nekakvom LGBT sljedbom. Ko Bjork bez šminkeraja koja pjeva u Sonic Youthu. Puno bolje su uživo neg na albumu. 15 dolara je sasvim priuštivo, koka kolja za anu na koncertu 2 baksa, ja sam pil besplatni H2O, razglas koma, ali ono na razini koncerta kad sam u Kinu Stenjevac pjevao klasik "Moja mama radi u fabrici".
E, a zaštitari gori nego kod nas, dio publike debilan, plesale su tek izolirane gruapcije, a jedan zgroženi heteroseksualac podivljao je na jednu divlju lesbian girl koja je svoje oduševljenje odličnom mjuzom izražavala najnormalnijim razbacivanjem, dakle bez poganja, guranja i ostalih tradicionalnih kroejšanskih izražavanja oduševljenja. Dakle lijepa, vesela, kratko ošišana djevojka je nekoliko puta rukama i ramenima oskrvnula tijelo našeg zgroženog heterića, i onda se taj kreten koji se stao odmah ispred bine u prepunom klubu slušati koncert u stavu "Miiirno!" žalio redarima da ga vesela rasplesana cura ugrožava, a oni onda klinku od kojih 20-tak ljeta hvataju ko da je u najmanju ruku pokušala nožem odrezati reproduktivne organe Mr. Presidentu.
Inače je bilo super za vidjeti na koncertu ljude od 7 do 67, svih boja, seksualnih i ostalih pripadnosti, ali stvarno. Izlazimo mi iz kluba, jedan ujutro a ono pored nas  se van gura i tatek s malim klincem. Čudna zemlja čudni ljudi.     


<><><><><><><><><><><><><><><><><><><><><><><><>