100 milja po zemlji

Žil Verna nijesam pročitao, igra asocijacija vodi me eventualno do Stevea Zissoua i Wesa Andersona. O čem to ja sad trkeljam?
Mmda, 100 milja? Ustvari 101,4 milje, toliko iznosi udaljenost koju namjeravam pretrčati u dvije noći i jednom danu 14. i 15. svibnja 2011.

Jebate. 2011. U kojoj se ono godini dešava Blade Runner? Ostario sam. Ove godine sam se stalno ozljeđivao, privremeno preselio u Amerike, neki ljudi koje još uvijek percipiram kao djecu proizveli su prve potomke, umro mi je tata, ali naša obiteljska kuja Ramona, kojoj je buraz proročanski prije šest godina prorekao posljednji lavež rekavši "Zbogom, ovo je posljednji put da se vidimo" i dalje kašlje, šepa, ali i ždere i laje i doživjela je starosnu dob za izlazak na izbore. Ali još uvijek je neodlučna kome podarit svoj vau-vau.

I sad šta. Opet mi misli bježe. A da, kad sam već u toj Americi valjalo bi iskoristiti ono najbolje što ta čudna zemlja nudi, a to su bat of kors,naravno i seveda: utrke na 100 milja. 
Koji Njujork, Kalifornija to je bio moj san, novci, obrazovni i poslovni diverzitet ili planine Sjeverne Dakote opjevane u Alan Fordu.

82 utrke na kojima trčomani prelaze razdaljinu od 160.9 km. Razni tereni; od zmijovitih pustinja Arizone do asfikacijskih vrhunaca Kolorada, od Svarožićevih lako gorljivih pitomih šumica države Washington do kamenitih gromada države Virginije. Sve to treba istrčat. Što prije. Imam još pet godina. 

Di započet? Virginia, planine Massanuten, daljnji rod zagorskih bregi (sve nekako od 200 do 1000 nm/v, al bez gemišta, no ovi Virđinijci znaju potegnut ko Zagorci, sem kaj viski pijeju). Za prvu degustaciju odabrao sam meni (iz Vošington di-si-ja) najbližu i najlakše dostupnu utrku, Massanuten 100 mile Mountain Trail, ili kako joj svi tepaju eMeMTi.

Massanuten je u američkom svijetu trail runnninga iliti trčanja po puteljcima, poznat ponajprije po kamenju. Otud i dvosmisleni slogan (glagol/imenica) "Massanuten Rocks". Većina Amera se križa i veli da je to kamenje ludo. A meni se čini onak. Ko da trčim po Premužićki koja non-stop ide gore dolje. Niš za prijaviti u rubriku senzacionalno/nikad viđeno. Daleko od nazubljenih škrapa otoka Paga na kojima sam cupkao puno puno sati u ugodnom muškom društvu. Pag Gay Parade poznat i kao Terra Incognita 2004 ili 5? Mjesto gdje sam sahranio jedne škrapama masakrirane crvene Salomonke.

 Al živi bili pa trčali. Možda to kamenje koje ja vidjeh na susjednom brdu ima tupije zube. Kako ide ono, uvijek je susjedovo brdo oštrije?

                                              

No, kako to često biva u zemlji kojoj mi pars pro Toto (cotugno) tepamo Amerika (zemlji di  nevjerojatna  nakupina bijelaca te nešto azijata i latinosa, ali i tek pokoji endemski crnac trči) nije bilo tako jednostavno dobiti pravo na trčanje, odnosno startni broj.
Prvo trebaš imati istrčanu neku službenu, po mogućnosti američku utrku od 50 milja il više (ja imo 100 km po Virđiniji), a onda moraš poslat prijavu i čekat tjedan dana dok se skupe prijave. I tada još slijedi lutrija jerbo se na trku uvijek prijavi više ljudi od ugostiteljskih kapaciteta same trke. Kak sad pak to? 

U Americi naravno za svaku trku moraš imat dozvolu, taj papirček izdaje ti neka šumarija, nacionalni ili državni park prirode il neprirode, tak da je organizator u njihovoj milosti. I oni su organizatorima Massanutena dali kvotu od 180 kao maksimum veličine trkačkog krda. Organizator je još na svoju ruku povećao limit za lutriju na 200 dobitnika podrazumijevajući onaj dio natjecatelja koji odustanu tijekom, ili prije utrke zbog neke ozljede ili recimo razvoda braka. A prijavilo nas se 415. Dakle malo manje od 50% šanse za sreću.
Nova digresija. Kolko kontam jedina 100 miljaška trka bez limita u broju natjecatelja je najlegendarnija od svih, Leadville 100, koja se također odvija u pojasu visinske bolesti u gorovitom Koloradu, u starom rudarskom gradiću koju je ova trka pretvorila u medinu i meku za outdoor sportove.

Tako sam ja dobio broj 553 (svi prijavljeni dobivaju neki od kompjutera nasumce izabran broj od 0-1000) il tu negdje i čekao vrijednost DOW industrial indexa 9.12. Jednog od onih apstraktnih pojmova iz ekonomističkih čitanka nama ekonomski neukima poprilično maglovit. Gledalo se tri posljednje znamenke i tendencija kretanja. Dow indeks zaustavio se na 253 (mislim na zadnje tri znamenke naravno) i kretao se uzlazno. Ovaj trenutak industrijske zbiljnosti značio je da 200 izvučenih brojeva od 253 nagore idu u trku. Dobio sam! Nije Loto, al ima ljudi koji se i za tako opskurnu utrku kao 100 milja nekog tamo Massanutena bezuspješno prijavljuju već dvije godine.

Za takve, a i bivše pobjednike, te pojedince sa više od pet nastupa i trostruke volontere rezervirana su prioritetna mjesta na listi čekanja (ako nisu dobili na lutriji, dakle pred DOW lutrijom su svi jednaki) na kojoj bi ja bio pri dnu poretka bez ikakve nade (dimić) da ću uskočiti na mjesto nekoga koji se iz nekog neobjašnjivog razloga odlučio poštedjeti tijelo od 163 kilometra (MMT iz nekog meni nejasnog razloga ima taj bonus od 1.4 milje, valjda bum jednog dana shvatio zakaj)  tabananja po surovoj zabiti virđinijskih Apalača. Na taj način se uvijek ispuni desetak mjesta, a veterani trke koji broje i 13-tu masanutensku avanturu dobivaju svoje zasluženo mjesto.

Uglavnom mene je ta lutrija jako uzbudila. Skoro kao kad sam u 7-om osnovne strepio od rezultata testa iz fizike. Ima nešto kockarski nepravedno a opet uzbudljivo i ezoterično u svemu tome što čine ti procesi tijekom kojih bespomoćno promatram djelovanje neke meni više i nedokučive sile; sad fizikalne, ekonomske, neurotičnog profe koji neobjektivno ocjenjuje (mislim bez bodova onak od oka ocjenjivati test iz fizike il matiše???) ili kemijsko-kulinarske, svejedno. Ko ono kad ubaciš novu kombinaciju sastojaka i pitaš se oće čušpajz ispast dobro. Ova situacija mi je dala novu spoznaju zakaj moj frendić Kristijan ide na poker. Gotovo da bi trebalo doplatit za uzbuđenje koje ti nudi sama lutrija.

Ovu iracionalnu glupost tovi i strepnja eventualnih ljudi u našoj blizini uključenih u istu rabotu, u mom slučaju trkača iz "Kuće Ultra" iz koje se petoro prijavilo za trku, ali i ostatka WUS družine koja trči utorkom u 19 po Rock Creek Parku. Valjda nas se 13-14 prijavilo. A svi strepe (osim Seana koji kao bivši pobjednik ima sigurnost samog vrhunca liste čekanja i tako bezbrižnu prijavu, i Keitha sa 11 uspješnih nastupa).
Kolektivna strepnja budi i niske strati (bolje ja nego ti), strah i tugu. Pogotovo kad četiri sata prije zatvaranja DOW indexa na dan D primijetite da ste trenutno jako daleko od željenog stanja. Indeks se kreće u krivom smjeru od krivog broja.

No stvari su se okrenule. Utakmica se preokrenula u sudačkoj nadoknadi, DOW index se okrenuo u moju korist. I u korist većine ultraša iz moje okoline. Od svih prijavljenih znam samo dvojicu koji su izvisili. Obojica trče za klub koji organizira trku, obojica su organizatori trka koje promiču boje organizatorskog  VHTRC kluba (dvije trkice na 50 milja) i obojica su aut. Nema varanja. Otprilike ko da Šimun Cimmerman  kaže Jankoviću da nemre trčat na Velebit trailu. I njima je to totalno OK.

Ima nešto pošteno u Amerima kao individuama, daleko od toga da mi nije bliskiji i nekako nostalgično draži balkanski nepotizam, ali ovakvi primjeri kao i oni kad pitaš bilo koga za pomoć na ulici, ili to koliko se groze prepisivanja i necitiranja radova kojima se služe znanstvenici, pokazuju da ima ipak nečeg pozitivnog u toj Americi.

Nego. Sada samo treba to istrčat. Tenisice, gelovi, tortilje, ovo-ono, punit se klopom, pratit stazu, prolijevat znoj, nadoknađivat ga prikladnim tekućim supstitutom, pobijediti. 

Moš mislit.

Ali jedva čekam. Iako sam odlazeći iz Hrvatske sanjao o kalifornijskom Western Statesu, najvećoj, najbogatijoj Ultra Trail trci u Amera sa kojom se na svijetu može usporediti samo Ultra Trail du Mont Blanc (Massanuten nosi 4 boda za Mont Blanc....možda 2012? ipak...), a prešavši baru počeo sanjati o Hardrocku, po Amerima najtežoj Ultri, mislim da je ovo za početak idealno.

Moj ego će se hraniti tehničkom superiornošću na kamenitim spustevima (većina amera ima probleme s kamenjem otprilike ko prosječan Hrvat s homoseksualnošću kao društvenom pojavom), moje tijelo će za početak imati manje zahtjevnu trku (tek oko 5000 metara visinske razlike) na dišljivoj nadmorskoj nizini ( Hardrock se odvija uglavnom u zoni oko 3000 nadmorske), a i novčano ću moći komotno otputovati na trku i kupit sve potrebne điđe (startnina za Massanuten 160$, a za Western States urnebesnih 375$ + neprocjenjiv low-cost put u Kaliforniju, rent-a-car bla bla).

Iz dosad viđenih fotki same staze i već viđenog obližnjeg krajolika znam da ću se zahvaljujući nespektakularnom krajoliku barem lakše koncentrirati na samo trčanje i ne gubiti vrijeme na patetične poglede. Taj George Washington National forest je OK, al recimo koliko i Ivančica. Od životinja mogu se nadati samo crnim medekima i čegrtušama, koji su daleko od životinja koje me iskreno uzbuđuju kao što su žderonja (lat. Gulo gulo), ljama ili oposum, a na plivanju muzgavac, tak da stvarno mogu dušu komotno predati tijelu i trčati, natjecati se, bez onog stalnog osjećaja koji me prati na Ultrama u domaji. A zašto nisam došao ovdje šetat se i uživat u ekoambijentu???

Uglavnom sad samo treba pripremiti tijelo na ovu kušnju. Amerika me dosada uspjela počastit sa već tri ozljede.
Prvu- petu (ili šestu?) ahilovu, odnosno neku tetivicu ispod iste, oštetio sam prenaglim prelaskom na bosonogo i trčanje u tihotapalicama. Drugu, ozljedu potresenog mozga mogu zahvaliti veseloj (ono kad pjevaš i voziš bicikl, svijet je lijep i poskakuješ (bic. žargon tzv. bunny hopanje), nediscipliniranoj i beskacižnoj vožnji bicikla i padu na tvrd i prljav američki pločnik, a najnoviji razvaljen gležanj i gomilu ligamenata iz okruženja nekakvoj rupčagi u koju mi je opala nezagrijana noga zahvaljujući mom nastojanju da nikako ne trčim po asfaltu. Već treća pauza al hvala bogu bilo je i zdravih intermezza, trka na 100 i još jedna na 50 km. Uglavnom trenutno se brinem. Jel tijelo dalo svoje. Znam is-trčao/hodao sam Šimunov legendarni Velebitski treking koji je po najnovijim istraživanjima u idealnoj putanji imao barem 150 km-a, a ja sam idealnoj putanji podario aneks od barem tri sata i odokativnih 10-ak km. Dakle mogu ja to. Ili mogao ja to?
Za razliku od Velebita ovdje ima manje visinske razlike, staza je označena (makar kronično orijentacijski zaostilm ljudima poput mene ni to ponekad ne pomaže, nekako uvijek uspijemo pronaći adekvatan način da se izgubimo), puno okrepnih stanica te se stoga manje mora tegliti na leđima nejakim, sve u svemu trebalo bi biti izvedivo. Skroz. 

Jedva čekam.