nedjelja, 3. listopada 2010.

great eastern endurance run

Virđinija, zemlja gdje je pištolj svetinja i gdje ponosni muškarci ulaze u svoje barove kao da su i dalje na divljem zapadu, al bome to mogu raditi i u Wallmartu koji je neš ko naš Superkonzum. Pređeš tu imaginarnu crtu između merilenda i virđinije i u zemlji si di na autoputu piše da brzinu tutača na autoputu kontroliraju aviončeki američkog vazduhoplovstva. Ma idi bre. I dečko koji nas je vozio, mladić, kao i Ana student entomologije, bivši vojnik koji je servisiro Boeing i F mlažnjake kad je SAD (-ili nikad) napao siroti talibanski Afganistan, misli da je to jako smiješno. Ma kakvi avioni…
U skladu sa mojom tradicijom (izgubim se na putu do trke a onda i na trci…) uspijevamo se malo gubiti po putu bez obzira (ili zbog) na retardirane gps ajfon aplikacije i gugl maps upute.

Putem stajemo i u tom legendarnom hramu američke seljačije Wallmart-u. I stvarno. Tu je većina ljudi debela i naizgled debilna, hrana degutantna i na kraju za umjetnički dojam gledamo par debele djece od kojih 16 godina koji po volmartu u gigantskim kolicima voze svoje recimo jednogodišnje debelo dijete i nekaj se ful ozbiljno raspravljaju što mu trebaju kupiti. A vidiš da su izbezumljeni balavci koji ne znaju ama baš niš. Naravno da svi njima slični kupuju sam smrznutu jeftinu gotovu hranu koju uvaljaju u mikrovalku…

I onda se ti uz sav taj horor skoncentriraj na trku od 100 km. Ma kakvi, ja sam samo razmišljao o tome kako Jamie Oliver nije uspio preobratiti Amerikance i kako je to strašno kako i u integralni kruh stavljaju kilu crnog šećera i misle kak je to zdravo. A i Anu boli glava.

Uz još malo kruženja po kampu naš vozač i Anin suparnik u polumaratonu Kevin parkira za američke pojmove Mini Smart- Toyotu Yaris na parking blizu start-cilj ravnine. Tu se Anin neustrašivi duh još jednom pokazao neustrašivim i ona uspijeva (za razliku od nas dva mužjaka) ispitati neke stričeke i dobiti i usmenu potvrdu da možemo za džabe metnut šatore iza nekakvog kamiončeka (inače bi za svaki šator ispljunuli 15 baksa).

I sad Marko A-je-to vadi stvari a Ana s Kevinom slaže šator. Uskoro je 23:30. Sam da se spremim za sutra. Valja pripremiti drop bag – vrečku sa dodatnom prehranom, majicom ili čim već god, koja može se poslati na svaku okrepno-kontrolnu točku. Sam kaj sam ja stigao prekasno da im uvalim to danas, a sutra vreće odlaze u 5 ujutro. Fala bogu spavamo kod start-cilja pa je dovoljno i pet do pet za buđenje.
Utrpavam svoje tortiljice punjene umakom, seitanom, lososom ili sirom, gomilu raznoraznih gelova (u Americi ti se barem ne moraju zgaditi uvijek jedno te isti gelovi; u svakom sportskom dućkasu ima izbor od šest-sedam okusa od šest il sedam raznih proizvođača (review malo kasnije) i razmišljam o tome kak sam bahat kaj idem trčat tih sto kilometra nakon 25 dana pauze trčanja zbog listobolje u paru s ahilovopetoboljom i nevjerojatnih 15 dana trčkaranja nakon kolko tolkog oporavka. Naravno ovo budi nadu u solidno opravdanje ako puknem i u glorifikaciju rezultata ako ne puknem, i tak, ufff, zaboravio sam tajice, a niš trčat ću u svojim Karibu kratkim hlačicama, ojedi (za sretno neupućene ovo je ono kada vam nekaj odere kožu) evo mene! ZZZZZ. Srećom u našem novokupljenom američkom šatoru, brzo padam na pleća nejaka i rješavam se kretenarija u glavi. Alarm na 4 i 30.

Vrrruuum. Hi there. Bla? Blaaa? Bla bla bla!

U četiri ujutro počinje pristizati bujica organizatora i volontera koji spavanje čine nemogućim. Svima osim naravno Ani.

Pišam u ve-ceu koji nije neš sanitarno napredniji od nekog hrvatskog, jedino kaj ima nepregledno mnoštvo rola toalet papira po svuda. Prijave, važu me i pišu mi 170 (lbs iliti funti) kako bi mi mogli kontrolirati kilažu da ne bi prekomjerno dehidrirao i umro, potpisujem izjavu da ak ipak umrem, sam preuzimam odgovornost za to, ostavljam drop bag za Kennedy's ridge, preuzimam lepu sintetsku majicu, kasnije shvatio da američki L baš i ne odgovara hrvatskom…veći je za skoro dva broja….tak da imam poklon za nekog… I osim majice dobivam urnebesni goodie bag sa jednom energetskom pločicom i nekakvim žitaricama za doručak i par bonova za 10-15 posto popusta u organizatorovom dućkasu. Opet, svaki pravi Rvat bi reko, dao sam 130 dolara? Kaj je ovo. Ali Ameri su sretni i zadovoljni.
a evo i medvjeda za pobjednike
Barem mi se tako čini, al ko će njih pročitat kad su stalno ko fol pristojni, oduševljeni i ne mogu ti ni sranje sasut u lice kak spada. S druge strane broj natjecatelja govori da trka i nije baš najpopularnija na svijetu. Možda na se 80-90 skupilo na startu 50 i 100 km. Jedina nagrada osim natjecateljske medalje koju dobiju svi učesnici je plaketica za 3. i 2. mjesto i medvjeđa glava, od nečeg već napravljena za pobjedu. Jedino se za rekord staze može dobiti 500 baksa. 10:01 rekord. Dakle treba ispod 10 sati otrčati 100km sa 4600 visinske za to bogatstvo.

Nakon prijava valja se nakrkat zdjele integralne tjestenine i malo proučit stazu. Da, znam da još nisam pričao puno o stazi, ali tako sam ju i pripremio. Kad sam jedne ljetne večeri shvatio da ne idem na Grand Raid du Pyrynees, jer bum u to vrijeme već bio u Americi, pokušao sam kao i uvijek utopiti tugu u surfanju. I tako surfajući na jednom valu pronađoh ovu trku kao surogat. Jedino kaj sam provjerio prije prijave bilo je koliko ima asfalta, 6 km na sto? Prodano. Visinska (cca 4600m) bila je u meni nerazumljivim stopama koje sam lako preračunao pomoću gugla, ali stalno zaboravljao. I to je to. Do dan nakon utrke nisam niš proučavao, osim jednog ovlaš pogleda na profil staze koji je ionako najavljivao stalno gore-dolje tramakanje po virđinijskim bregima. A onda sam procjenjujući na koju okrepnu da pošaljem svoju spasonosnu vrećicu skužio da je staza sva sfrkana, puna mašnica koje te vode na neka mjesta i do tri puta. Ovo je naravno olakšalo život organizatoru, ali i meni pri odabiru okrepne stanice. Kennedy ridge pojavljuje se na 28 i 49 milja i to bi trebalo biti idealno mjesto.






Standardno pražnjenje u WC-u koji je jedino po količini toaletnog papira iznad razine nekog hrvatskog provincijalnog kenjališta. Standardno za ovaj dio SAD-a sve je trošno i dosta prljavo.
Prokenjao sam brifing, ali Ana me obavještava o detaljima koje ću odmah zaboraviti. Jedino kaj sam zapamtio je da će nam oznake biti male crvene zastavice kaj u Americi koriste geodete i njima slični, i da će biti još i crvenih ekološki prijateljskih kreč crvenih strelica. Minuta do starta. Gužve nema. Sada startamo mi i 50 kilometraši.

Palimo lampe, skidam se u kratku U.P.R.I. majicu i u 6:01 krećem na put. Nakon starta sam debelo u drugoj polovici trkača, oko mene ime svačega, neke nabrijane ženske, neki obrijani triatlonastični muškarci, neke čiče. Prvi kilometar po asfaltu, a onda skrećemo na prvi puteljak. Ovdje odmah prelazim grupu trapavih Amera koji su usporili ko da nikad nisu po mraku bili sami u šumi. Skakućem po zemljano-korjenitom-s pokojim kamenom putiću i sustižem iduću grupu koja se opet trapavo vuče uzbrdo. Preusko je za prestizanje, a i ovi su već malo brži i pomoći će mi da se ne zaletim.

Kad ono na prvoj ravnoj i glatkoj dionici trubi mi par koje sam ostavio u prošloj grupi. To the left. Ko da smo na XC biciklističkoj trci upozoravaju me di će me prestići. Iz njihove spike spoznajem da je on trenirao nju i da ju ko fol tempira i s lampicom joj osvjetljuje put. Ženska već rikava i jedva me prestiže i nikako nemre pratit svog frajera koji je standardno debilni forser. OK, po njihovim brojevima (crnim) vidim da su na 50 km, ali svejedno ženska rikava na trećem kilometru… Debili. I šabarakandi, čim su na jednoj kratkoj nizbrdici opet počeli korijeni i kamenčići ženska još usporava i tu ju ja isfrustrirano prestižem. I onda sustižem njenog kita koji trči na začelju one grupice. To začelje kolone je puno zahvalnije od solo lebdjenja po mraku jer ipak sve te lampice ispred omogućuju sigurniji korak. I tak sam odlučio da ću malo brijat s ovom grupicom koja uglavnom lagano trčkara na uzbrdicama, brzo hoda na strmijim dijelovima i dosta ubrzava na rijetkim ravnicama.

Do prve okrepe imamo 4.43 milje, nema oznaka, milje mi niš ne znače i zbunjuju me, ali sve je uglavnom uzbrdo tak da se odlučujem maksimalno štedit. Nakon par minuta jedan od vodećih iz grupice se popikava na kamenu, malo se sronda niz mračnu padinu i tu se grupa dijeli na pola. Tu genijalac preda mnom skuži da je ostavio trebu za sobom, no kako je cijeli drugi dio vlakića zadržan zbog dedice u provaliji treba nas zadihano stiže, a debilčina ju šarmantno sam hrabri da zapne. I onda kratka ravnica i debili me opet prestižu. I kad sam već vidio kako ih guram sa staze, treba se popikne preko kamenčića i ja ju elegantno prođem, a frajer se samo zadere kao jesi OK, ona promumlja, A-ha, ali odmah počne opet dahtati i zaostajati. Sirotica. Sad mi je dopizdio ovaj drugi dio vlakića u kojem su se združili najtrapaviji, tak da ih na povremenim proširenjima prestižem jednog po jednog, i na možda najstrmijem dijelu izbijam na čelo kolone i opet se uvjeravam koliko je mračnije kad si solo.
Odlučujem uloviti onaj prednji vlakić da bi se malo bolje prosvijetlio pa ovu uzbrdicu malo jače rokam i taman na kraju sustignem kraj grupice. Sad mi već i adrenalin proradi jer se staza malo zaravnala i baš je onako zabavna tehnička sa preskakivanjem korijena i pokojeg kamena koji viri iz majčice zemlje. Tak da polako prestižem i većinu ovog vlakića i dolazim do idućeg strmog dijela. Tu dosta usporavam i na svoj užas shvaćam da me čitavo vrijeme pokušava držati onaj idiot za kojim lipsa treba. Ne samo to, nego me sad on opet prelazi. Ma bravo.

Polako se razdanjuje, razaznaje se raznobojno lišće, duh mi je negdje na Sljemenu između šestog stupa i vrha. Are you there?! Kretenčina se opet dere za trebom koja već dobrano zaostaje. Nit ju čujem , nit vidim. Vidi ga sad staje sa strane i čeka ju. Posljednji put prelazim debilčinu i sad već pomišljam na gašenje lampe. Temperaturica se podigla, već se znojim, ali prekrasno je trčkarati, čak i u Americi. Malo prije okrepe sustižem još jednog dečka koji me podsjeća na standardne hrvatske zaletavače sa isprikom. Objašnjava mi mudro kak se pazi da ne ide prebrzo, jer još nije ni pola staze, (ima crveni broj znači 100 km, o kakvih pola staze pričaš prijatelju?), a teško diše i muči se.

ana na lijepom dijelu staze, vidi se i zastavica za označavanje staze- ove fotke kradem jer ih moš naručit po 35$ komad, haljo???

A niš. Još malo cupkanja, gašenje lampe, još jedno prestizanje i evo me na okrepi. Tu u sebe ulijevam čašu Gatorade-a, i jednu vode. Gladan nisam al odlučujem na prvoj nizbrdici preventivno poždrokati gelčinu. Hidraciju redovno provodim sisanjem tekućeg sadržaja (GU/nuun-iso-elektroliti koji nisu slatki, ali zato imaju genijalno svojstvo da neodoljivo podsjećaju na deterdžent). Sada se razdanilo dovoljno da mogu uživati u najjebenijoj nizbrdici na trci, dosta kamenja, serpentine, zemljica, ma divota. Prelazim još jednog krakatog dečka i onda sam dugo sam, sve dok pred kraj provalije ne prestižem nekog trijatlonastičnog tipa koji se doslovno oprezno šeće preko kamenčuga. Mislim se il je puko il je totalna papčina. Ostavljam ga sa svojim mislim o superiornoj tehnici i naravno ni minutu kasnije pri rezanju jedne serpentine zapinjem za drvo i skoro izvodim ronjenje. Fora.

Sad se opet penjemo prema kontroli. Sunce je izašlo, temperatura je ugodna, crveno lišće, lagani uspon. Predobro. Malo prije kontrole prestižem još jednog mladića s crnim brojem- dakle 50 km. Mislim si kak izgleda ko Davor Roce. Veselo me pozdravlja. E da, moj Roce, di mi to sada trčimo…

Na kontroli opet stajem i ločem dvije čaše vode i dvije Gatoradea i još se polijevam, žderem lubenicu, a Roce me za to vrijeme stiže i prestiže, a taman kad odlazim sa okrepne ugledam i papčinu kak ubrzano pristiže.

Sad slijedi površinski najgori dio trke, skoro tri kilometra asfalta blago uzbrdo. Ak trčiš pored ceste stupaš po žirevima i em nije lijepo vjevericama uništavati žireve, em nije to baš udobno i stalno imam osjećaj da ću se prekobicnuti. A niš, idem na cestu. I dok sam se tako deset puta prebacivao s žirovite trave na cestu i obrnuto pored mene je projurio onaj triatlonastični geek u žutom dvodijelnom kostimiću s izbrijanim nožurdama i ogromnim garminom na zapešću di si svakih deset sekundi kontrolira tempo, puls, kadencu koraka i rastezanje čmara. Još me kao veselo pozdravlja da mi pokaže kako mu je lagano. Uživam u svojim fašistoidnim, antitriatlonskim mislima i malo pojačavam tempo iz gušta, pratim žutoga samo da bi osjetio gušt utrkivanja, tako jedno dve-tri minute, a onda se prisjećam da ovo još nije trka, tek smo prošli 12 milja (na svakoj okrepnoj stanici piše kolko smo prošli i kolko još fali), i popuštam tempo taman kad triatlonko prelazi Roceta.

Asfaltu nikako da dođe kraj, kad ono. Naglo skretanje. Duga relativno strma nizbrdica na dosadnom prašnjavom makadamu  Roce ubrzava i uskoro sustiže Triatlonka koji čuva svoje kvadre. Ja malo rezervirano slijedim. Kad prestižem Triatlonka, on mi govori „There you go big man!“ Kaj mu sad to znači. Dal misli kak sam previsok za trčanje? Dal se sprda. A bo…
Sustižem Roceta i započinjem najintezivniju konverzaciju na trci.
Kako se osjećaš? Super. A ti? I ja. Onda mi objašnjava kako ga brine kaj još uvijek nismo nikoga sreli kako se penje ovim putem kak bi ovdje trebali prolaziti oni koji se vraćaju sa iduće okrepe. Boji se da smo se možda izgubili. Ne kužim zakaj, s obzirom da prolazimo crvene zastavice svako malo, al valjda Roce zna.

Uskoro uzbrdo pored nas protrčava vodeći na 50 km. Stvarno impresivno izgleda i leti uzbrdo tempom kojim se mi spuštamo. Pa fino, sad ću vidjeti i koji sam u trci. Prolaze još nekoliko 50 kmaca i onda evo i prvog sa 100-tke. Isto ima ruksak s camelbackom na leđima, pozdravlja nas sa Hi Fellas, i piči dalje laganim trkom. Pamtim mjesto da vidim kolko kasnim za njim. Par minuta kasnije srećem i drugog sa 100-tke, ali onda do okrepne nikoga. Jebote pa treći sam. Nije loše. Na okrepi po prvi put moram tankati dvolitreni mijeh, i dok tankam strelovito kroz okrepu prolazi Triatlonko i bez da je išta uzeo silovito piči uzbrdo. Mislim ovaj ima da pukne.

Sad je temperatura iznad 20. Zona u kojoj ja već tradicionalno rikavam na dugim utrkama. A preda mnom duga uzbrdica od dobrih 4-5 km. I niš krenem ja polako, prođem ono mjesto sa zaostatkom od 11 minuta za vodećim, krajcam se sa svojim omiljenim parom, debilčina i treba. Sad izgledaju OK i ujednačenije, trčim ja uzbrdo i mislim si. Ovo je prebrzo. Ufff. A ak skroz pustim na ovoj uzbrdici ona triatlončina će mi napravit veliku razliku, a nakon makadama izlazimo na cestu di će on letit. Ma, da pustim. Ma neću. I tako se ubijam uzbrdo, a nikako da sustignem žutog T-ca, ma barem tolko da ga vidim u daljini. Pa ovaj me ubio mislim si. Taman kad sam malo prikočio na preko polovice uspona i ugegao se u neki samo malo prebrzi tempo, evo ti njega u daljini. Stižem ga. Malo po malo. I na kraju uspona još stižemo dvojicu kosookih Amera sa 50 km, jedan se prilijepi za mene do kraja uspona i opet me podsjeća na Hrvate, gleda moj broj i pita me na kojoj sam trci. 100km, a-ha. I pušta me da se odgegam.
Na kraju uspona kratka nizbrdica prije asfalta i tu prestižem Triatlonka i nasmijem mu se, a on divnog li čuda za Amera, ima iskreno gađenje na licu. Prekrasno. Na asfaltu očekujem njegov novi napad i kad začujem korake iza sebe mislim si evo ga opet. I tak opet idem po žiropolju pored asfalta, kad ono prelazi me onaj kosooki, a pogledam iza sebe, a Triatlonko daleko iza. Puko si buraz…

I evo okrepe. Red lubenice, red Gatorade-a koji mi se već gadi, red vode. Nakon stanice saspem još koji gel u sebe, nizbrdica, kamenje po uskoj stazici kad ono, jaooooo!!! Uffff!!! Kako mi se kenja! Taman sam počeo prestizati puževe s polumaratona koji su ovdje imali svoj jedini okret. I niš, di da se pokenjam. Di medvjedi kenjaju. Tražim neko malo skrovitije mjesto da me baš ne promatra cijela ekipa koju sam prošao, a da ne moram otić sto metara od staze. Ali ništa. Rijetka crnogorična šuma, sve se vidi. UFFFFF. A niš. Idemo kenjat odmah pored. Tak se naguzim i evo prolaze curke koje sam tek prošao i rastežu osmjeh. Kao da dijele moj užitak. Olakšanje.

Opet sustizanje curki, pa razmišljam kak ću ovdje onom triatlonku natuć još barem pet minuta bez obzira na drek-pauzu i dolazim do novog strmog uspona, onu bivšu nizbrdicu di sam se upoznao s Triatlonkom. E, sad već kužim da je stvarno vruće, prognoza je bila 25-27, a na kraju je bilo i 30. Ovdje brzo hodam najstrmije dijelove, prelazim još neke polumaratonce, trpam prvu tortiljicu, još gelova, prestižem našeg Amera, Kevina s polumaratona, koji nezadovoljno guguće kako je zgažen.

17.09 milja. Nova okrepna, sad već škicam što ima za mezit, tražim juhu pogledom, al ništa. Gomila degutantnih slatkiša, neš malo voća, i sendviči puretine u spužvi koju Ameri od milja zovu kruh. Fuuuj. Još malo pijem. I idem dalje, a Triatlonku ni traga. Puteljak je opet krasan, borova šumica, penjem se prema najvišoj točci trke na nemam pojma kolko metara n.v. i stvarno uživam. Odjednom prolazim totalno kameniti dio staze, pa neko kamenje obraslo mahovinom, malo vuče na Risnjak. A onda izlaz na nekakav široki put, polu makadam i tu peglanje ravno. Srećem prve sa 50 km i mislim si di su moji sa stotke…

 Okrepna. Tu sam samo kratko i tu dok tankam novu litru i pol na leđa spazim po prvi put vagu za kontrolu težine. Al niko me ne tjera na nju i ja nakon par krišaka lubenice nastavljam. 100-tka se ne vraća nego ide dalje.  Prolazim jedan bus iz Tko to tamo peva napušten na ovom makadamu usred ničega, čudnog li utočišta za medvjede. Navodno ova šuma (George Washington National Forest) vrvi crnim medekima. Živi bili pa vidjeli. Sa dosadnog makadama skrećem na simpatični puteljak koji se odjednom naglo strmoglavljuje. Pokušavam u triatlonskoj maniri čuvati kvadricepse i sisati što više tekućine. Spuštanje traje dugo i podsjeća me na trajanje mog studiranja. A onda počnem razmišljat o radnoj dozvoli, Ani, juhi. Joj, ja bi juhicu! Ali kita labudova. Na okrepi Kennedy's ridge, di je i moja Zip-Loc vrećica na patent nema supe. Isti drek kao i svugdje, plus kuhani krumpir. Aj dobro, uzmem krumpir sa malo soli i nastavim odurnim širokim makadamom. I sada slijedi apsolutno najgori dio staze. 17 kilometara konstantnog blagog uspona po makadamu. Prvo ide ekstra široki makadam. Onda okrepna di tankam za idućih 8.7 milja malo manjeg makadama.

Počinjem se baviti matematikom, 8.7 milja, kolko je to kilometara, 13, 14?. Jebote usahnut ću. Moram pit, a gadi mi se već ovaj Gu-Gatorade mix. Bljuv. Isuse kak mi je teško. Svjestan sam da moram pit al odvratno mi sjedaju izotonične splačine, ja bi mineralnu, al toga nema u američkim butigama. I sad gledam ja na sat, prošao sam pola staze a prošlo je malo manje od šest sati. Moj primarni cilj, a to je 100 km za ispod 14 h, norma za sve velike utrke na 100 milja u Americi, izgledao je lako dohvatljiv. Mogu puknut ko krava, hodat. Uffff, ma idem ja malo hodat. I počinjem sa 7 minuta trčanja, tri hodanja… Pa gledam na sat i ne vjerujem, još uvijek se penjem, još uvijek se nisam izgubio jer srećem glupe crvene zastavice, a nikad kraja, prošlo je više od sat vremena od one okrepe a ja se još penjem.

Sunce je upeklo, na makadamu nigdje sjene. Ma odurno. I šta ću ja nego pomalo. Opet malo hodam, malo trčim. A onda se izravna, i nastavljam sa istom rutinom, i ubijam se. Odjednom pored mene prozuji u suprotnom smjeru neki striček i kaže „Looking good“. Debilu, ne da ne izgledam dobro nego sigurno izgledam ko nevesela lešina, glupi Amerikanci i njihovi povici, Looking great,good ili Good job! Svi ludi od entuzijazma. Ma daj di je okrepa? Sad skužim da se vraćam prema onoj kontroli kod Busa ni na nebu ni na zemlji i razmišljam si jel sam ja nešto fulao? Da li sam morao negdje skrenuti? Zar se ne moram ja vratiti na onaj Kennedy's Ridge opet, a to je na suprotnoj strani. Bah. Prođem bus i evo ga okrepa. Fala isuseku.

I sad mi kao i na svakoj okrepi nude da mi oni napune mijeh, ali isto tako niti na jednoj okrepi nisu znali pravilno vratiti zatvarač na Source-ovom mijehu. Ameri… I onda me čiča zamoli da stanem na vagu. 160 lbs. Izgubio si 10. To je 5 posto težine, što ćemo s tobom? Gledam si tipa i ne vjerujem. Koja zemlja! Ne možeš se ni ubit od trčanja. Jebeš takvu slobodu i prvi amandman. Pijem genijalnu miso juhicu koju mi je u međuvremenu servirala njegova kompanjonka i brže bolje slažem kak sam na vaganju imao lampu i jaknicu koju nosim sa sobom (a i nije bila tak strašna laž s obzirom da sam se ne znajući moguće posljedice vagao u pamučnoj trenirki-pidžami koju sam skinuo pred start i ostavio…). Ajde dobro, pustit ćemo te, ali moraš biti jako dobar i stalno piti…

Tip mi cijelo vrijeme još tepa looking good, iako obojica znamo da priča pizdarije, i ispituje me kak mi se sviđa staza. Kad sam ispljuvao zadnjih 15 km veselo me obavještava da slijedi njegov omiljeni dio staze koji je on trasirao. I dok ja ispijam drugu šalicu juhice i pokušavam ne strovalit se u neku stolicu da me prokleta kilo-policija na sveže, na okrepu stiže neka koka. Ima neki čudan zeleni broj, a okrepari joj entuzijastično objavljuju kak je prva štafetarka. A niš idem ja. Prvi dio puta do iduće okrepe udaljene sedam milja je 2 i pol kilometara ful strmog spusta. Nekakvo korijenje, pijesak, fora stazica, al meni je zlo. Pokušavam proizvest nešto nalik trčanju, ali uglavnom razmišljam o tome kak bi bilo divno da me onaj kilofašist diskvalificiro i da se sad vozim doma. Di je moj dom? Bu-hu-hu! Di sam ja? Ufff. Stalno očekujem onu štafetarku da me pređe, ali naravno da je ona trapava kao i većina Amera i ne stiže usprkos moje čas hodam čas posrčem savladavanje strmine. No, kad se stvar izravnala slijedilo je 10 kilometara ravnice, najduža takva dionica na trci.

I sad tu bi se moglo dobiti puno vremena. Zato je super to kaj ja uglavnom hodam. Prokleto sunce me želi dokrajčit, usahli potoci me ne inspiriraju, da barem imam neku hrvatsku jugonostalgičnu mjuzu za slušanje… I evo ga, štafetarka me sustiže. Mičem svoje odumiruće truplo sa putića, kad ono, ovo nije ista treba…Metamorfoza? No samo sto metara kasnije, ova čudna ženica zastaje na nekakvom drvcu i staje pored staze i propušta me. Kaj ova brije? Ja nekako cupkam i opet pokušavam trčat. Na prelascima preko mnogobrojnih potoka joj radim ludu razliku, ali na ravnim pješčanim dijelovima ženska me opet stiže, pa opet prestiže. No, prelasci preko balvana i tome slične prepreke na ovoj dionici zbunjuju ovu čudnu heroinu i trebulja ponovno staje i nekaj prtlja po ruksaku tak da ju ja opet prelazim. Kaj je ovo. Di je neki normalan trkač sa moje staze da me pređe. Ja se vučem već skoro dvajst kilometara, a još nema nikoga. Kakva jadna konkurencija. I eto dok se ja tako vučem odjednom primijetim da sam počeo lagano hodat i da mi se to čini kao fini tempo. Šetnja. S noge na nogu. I nakon još kojih 15 minuta prestiže me ona prva štafetarka koja je iskoristila prestanak strašnog tehnički zahtjevnog terena da počne trčati ko manijak. A onda par minuta za njom i ona druga ekscentrična teta me prelazi uz patetične riječi ohrabrenja. Keep going. Ma mrš.

Još pola sata se šećem uz kratke pauze od po minutu trčanja. I pokušavam piti odurni Gu. Osjećam kak mi se noge hlade, pogled na sat mi govori da moj cilj od 14 sati postaje ugrožen. Ma baš me briga. Kad ono, evo okrepa, i sad si mislim, ak me opet važu bu me svezali. Kaj da napravim. Brzo smišljam pravu balkansku smicalicu. Tanko kamenje u džepove i tenisice. Hmmmm. Ne, ovdje nema vage. A niš. Bum to ostavio za iduću kontrolu. Sada odlučujem probati pepsi, i taj otrov mi se čini kao eliksir za želudac. Napokon mi sine da bi bilo zgodno ponijeti i šaku leda sa sobom i staviti jednu šaku pod kapicu. Na silu u sebe trpam ostatak hrane, neke gelove i jednu tortilju kontaminiranu alumijskom folijom. I vid vraga, malo mi je bolje. Opet počinjem trčati.

Slijedi 3 i pol milje lagane uzbrdice po širokom prašnjavom makadamu na kojem svako malo pored mene prođe šugavi američki terenac i pokrije me prašinom ko da sam izumrli labinjonski rudar. Fuuuj. Al trčim, i bolje mi je. Superiška. Putem skupljam adekvatno kamenje za varanje vagača i veselim se svojoj lukavosti. Glupi Ameri. Tako utrčavam u okrepnu. A ovi, baš super izgledaš, kaj ima, ja uzimam ostatak klope iz drop baga, pijem kolu, punim camelback coca colom razrijeđenom s malo vode, nekaj žderem, al frajeri ne pokazuju nikakve namjere da me važu. Pih. Kaj sad. A niš kad ne mogu varati onda se moram opet baviti matematikom. Sad sam na 49.71 milja. Kolko je ono milja trka? 64 i pol ? Onda imam još 15 milja? Polumaraton. Poprvi put se raspitujem za zaostatak prema drugoplasiranom, 32 minute...vječnost. 

Još 3 sata i sitno da idem ispod 14. Izvedivo. Valjda. Sam kaj me opet čeka 8 milja uzbrdice po onom strmom putiću kojim sam se spuštao do Kennedys ridga prvi put, i onda moram opet doći do čiče vagača iz epizode vaga me nije voljela. Uzbrdo, sunce, fuuuj, al koka kolja i ono hodanje za oporavak učinili su čudo i ja lagano trčkaram sve osim najstrmijih uzbrdica. Po prvi put u trci uživam u onom tako poznatom ultra zenu. Trčkaram nekom američkom vukojebinom po zvizdanu, sišem odurnu koka-kolju iz mijeha, riga mi se od hrane pa više niš ne jedem, ali osjećam se sretno, slobodno i ispunjeno. Zen, Satori i friški biševski pomidori. Divota. Nakon križanja gdje se uključujem na stazu kalvarija kojom sam se prvi put penjao do vagača, srećem i nekakvog šepajućeg sirotanovića. On se po prvi put penje. Halo? Ma sam idem gore pa ću odustat…

Ostavljam ga da guta prašinu i tak primjećujem kak sam se popeo na greben i više nije tak vruće, čak je i sunce bliže zalasku, gledam na sat, na koji sam zaboravio, bezuspješno se bavim matematikom, kad ono preda mnom. Medek. Medo. Crni. Nekakav po mjeri čovjeka. Možda metar visok. Naočit. I da upozoravali su nas da je područje puno medvjeda, logo trke je indijanska žvrljotina mede, al evo i njega. I kad je on mene skužio kako mu se nesigurno približavam, otrči on ko metak. Fijuuu, ko da je u medolovu. Malo me deprimirala njegova brzina, ali ubrzo po treći put prolazim onaj čudan napušteni bus i valja mi se pripremiti za vaga-stanicu. Plosnati kamenčić u svaku tenisicu. Neprimjetni kamenčići u svaki džep… I tako dotrčim ja a kamenje me žulja, kad ono, looking great. Oš pit oš žderat. Nema vaganja.

A niš, izgleda da neću nikog prevariti danas. Ostala je samo jedna šalica miso juhice koju halapljivo ispijam, i onda radim jednu svinjariju. Posežem za nekakvim gulašom, nostalgično se prisjećajući kako mi je pasalo meso u kanjonu Paklenice na pustolovnoj utrci prije xy godina. Još umjesto koka-kolje točim Gatorade, i tako neizvagan i izmesaren krećem prema cilju. Kolko milja do 64 i pol…? 9, aj dobro. Onom drugoplasiranomsam skinuo 7 minuta.I dalje neizvedivo. 

I tako, sad mi se odmah počne rigat od tog gulaš variva i meseka, gatorade mi je isto oduran i samo trčim da prođe to mučenje, a kad ono neki beagle se zatrči prema meni i laje i kesi se. Ma mrš džukelo. Neki istetovirani Amer pored svog terenca mi se iskesi i ja skužim da tu završava neki makdam, trčim dalje putem, put mi je sve čudniji, nema glupih zastavica, dve-tri-pet minuta, nekakva makija počinje, a u klitoris, izgubio sam se. I niš panično se vraćam istim putem, razmišljam kak sam ko zna kad krivo skrenuo, psujem onog Tetovirka i bigla, i evo njih opet, sad je bigl zavezan, tetovirko i njegova družina se smiju i piju pivu. I da evo i oznaka. Jedno deset zastavica koje vjerojatno nisam vidio od glupog zalazećeg sunca. Mir. Mir Marko. Prošlo je najviše deset minuta. Malo sam očajan jer mi se riga od onog gulaša, jer mi se kameniti put u kojem sa uživao kad sam se penjao u suprotnom smjeru čini neprelazan. Al polako se vraćam k sebi, ili ćemu već. Uglavnom opet trčim i mislim si da ipak nisu velike vjerojatnosti da me neko stigao, a ako i je bum ga stigao na zadnjoj tehničkoj nizbrdici. Noge sam super sačuvao, kvadri tek malo zapinju. Prošlo je skoro 12 sati, sve je prekrasno trčim prema zadnjoj okrepi i sad mi se sluša nešto agresivno, neki metal za finiš.

Na zadnjoj okrepi opet se tankam magičnom koka-koljom, i dobivam informaciju kako ima malo manje od 4 i pol milja do cilja. Naravno matematika me iznevjerila i umjesto 64 i pol ispada da je stotka 62,84 milje. Super, znači imam još manje do cilja. Sve je nizbrdo, sunce zalazi, jedan, dva, polijećemo. Sada počinjem trčati ko sumanut. Ko da sam na spustaškoj dionici neke kratke planinske trke. Ovo je zen. Noge me slušaju. Hop-hop-hop. Šuma je predivna, polako se smračuje, pomišljam kako mi je drago da se ne spuštam po ovakvom terenu po mraku. Hop hop. Jebote trčim ko manijak, a nikad kraja. Kolko je to 4.4 milja? Jesam krivo skrenuo, ma ne, evo zastavica, hop-hop-medo. Opet. Ovaj put nisam stigao ni zastati a medo se pristojno  strelovito maknuo sa puta da me propusti. Mnogo dobro vaspitana zver.

Hop-hop-hop-tvor. Tvor? Ovog sam se totalno uplašio. Onaj pravi diznijevski crno bijeli tvor. Digao rep i čmarom cilja u mom pravcu, a ja ni par metara od njega. Pa stanem i pričekam koju sekundicu, a Tvorko se indignirano odšeta desetak metara od puta. Hop-hop-nikad kraja, vidi turistkinja, dobar znak. O čudnoj virđinijskoj outdoor kulturi (za razliku od Colorada di se svi bave sportom u Virđiniji je odlazak u prirodu nešto što podrazumijeva auto, roštilj i pištolje za lov) dovoljno govori da je ovo ujedno bila i tek treća osoba koju sam sreo u čitavom parku prirode na nekom od puteva. Svašta. Hop-hop. Daj svrši već jednom. Eno jezero. Di je ta cesta. Uff, par kratkih uzbrdica, po zadnji put kratko hodam, ali onda krećem u završni sprint, izlazim na cestu, gledam na sat i dobivam onaj debilni samonatjecateljski poriv da probam ići ispod 13 sati. Sada trčim najbrže na cijeloj trci, trć-trć, evo organizatorke- talijanke koja je ko Ana došla na PhD iz biologije u Ameriku i onda je još i ostala, trć-trć, ženska se totalno ne uklapa među amerikance, uopće me ne bodri, i eno cilja, tamo su i Ana i Kevin…Sprint. Gotovo.




U cilju malo pripovedanja sa pobjednikom koji je sponzorirani Montrailov trkač koji trči 100 milere, upoznaje nas sa nekim tipom iz okolice DC-a s kojim se možemo dogovarati za trčanje. Odurna, američka podgrijana smrznuta klopa. Totalni bljuv. Proglašenja nema, organizator ti samo dođe i veli da javiš kad odlaziš da ti da plaketicu kao priznanje. Čak i ja koji stalno serem protiv proglašanja mislim da je ovo gruba diskriminacija prema natjecateljskom karakteru same trke. Al baš me briga. Zen me drži još kratko vrijeme, a onda po prvi put u životu nakon trke poprimam karakternu crtu legendarnog hrvatskog bljuvo-trekera Igora Verbnjaka. Onaj gulaš u umaku od koka-kolje i gejtorejda, sa malo gu-a i nuuna, prijeti erupcijom. Idemo doma. U autu se osjećam ko da sam na liniji Prizna-Žigljen kad puše olujno Jugo. Al ipak ne rigam. Nemam žuljeva, malo me boli ahilova, napravio sam si gadne ojede sa svojim kratkim hlačicama u onom jurcanju od zadnje okrepe do cilja, al do jaja. Još je i Ana završila bez bljuvanja i našla nekog fora virđinijskog žohara za svoju kolekciju. Super je to trčanje, bez obzira na to gdje sam kad trčim, osjećaj je ko da sam doma.               




   

Broj komentara: 12:

  1. WTF,kaj si se raspisal....Skupljaj materijale,izdaj knjigu = bestPeterSeller ;)
    Bravo,jos materijala molim ;)
    Pozdrav!!!!
    juraj

    OdgovoriIzbriši
  2. Majkica, jel to tvoj novi blog? Tu bi trebalo ubaciti i ona prva dva pisma da imamo sve na jednom mjestu...

    OdgovoriIzbriši
  3. bok Markica,
    jebote, fakat lepo škrabaš, baš mi je bil gušt čitat. Još enkrat čestitke na tretjem mestu.
    pozdrav Ani i Tebi,
    Roki

    OdgovoriIzbriši
  4. Bravo Marko Zeleni!

    http://www.box.net/shared/55itposqla

    OdgovoriIzbriši
  5. jebote...trebas bit 100miler samo da uspijes procitat sve ovo :)

    OdgovoriIzbriši
  6. đizs! trebat će mi tolko kolko je trebalo tebi (za rejs) za prošitat shtivo. neka, neka... do navečer.

    OdgovoriIzbriši
  7. Jebote, vidio si tvora! Uživo!?!

    OdgovoriIzbriši
  8. Wow kakav tekst!gust ga bilo citati.
    Give us more!!!!pozdrav i puse Ani i tebi!
    Anamarija

    OdgovoriIzbriši
  9. Jebo me pas, nisam imao pojma da i Ameri briju na tu pristojnost i vikanje nepotrebnih sranja.

    OdgovoriIzbriši