Seoba

Od ne tako davno blog visi na gelender.hr .Još samo da se naučim wordpresovanju.

Tack sa mycket! Mann som hattar kvinnor je osvojio nagradu za najgoru filmsku adaptaciju knjige svih vremena prije i poslije krista i mao ce tunga. Uspio je poraziti i svinjariju koja je načinjena majstoru i marge i heri poteru. Ovo je ispod dna. Bokić.

100 milja po zemlji

Žil Verna nijesam pročitao, igra asocijacija vodi me eventualno do Stevea Zissoua i Wesa Andersona. O čem to ja sad trkeljam?
Mmda, 100 milja? Ustvari 101,4 milje, toliko iznosi udaljenost koju namjeravam pretrčati u dvije noći i jednom danu 14. i 15. svibnja 2011.

Jebate. 2011. U kojoj se ono godini dešava Blade Runner? Ostario sam. Ove godine sam se stalno ozljeđivao, privremeno preselio u Amerike, neki ljudi koje još uvijek percipiram kao djecu proizveli su prve potomke, umro mi je tata, ali naša obiteljska kuja Ramona, kojoj je buraz proročanski prije šest godina prorekao posljednji lavež rekavši "Zbogom, ovo je posljednji put da se vidimo" i dalje kašlje, šepa, ali i ždere i laje i doživjela je starosnu dob za izlazak na izbore. Ali još uvijek je neodlučna kome podarit svoj vau-vau.

I sad šta. Opet mi misli bježe. A da, kad sam već u toj Americi valjalo bi iskoristiti ono najbolje što ta čudna zemlja nudi, a to su bat of kors,naravno i seveda: utrke na 100 milja. 
Koji Njujork, Kalifornija to je bio moj san, novci, obrazovni i poslovni diverzitet ili planine Sjeverne Dakote opjevane u Alan Fordu.

82 utrke na kojima trčomani prelaze razdaljinu od 160.9 km. Razni tereni; od zmijovitih pustinja Arizone do asfikacijskih vrhunaca Kolorada, od Svarožićevih lako gorljivih pitomih šumica države Washington do kamenitih gromada države Virginije. Sve to treba istrčat. Što prije. Imam još pet godina. 

Di započet? Virginia, planine Massanuten, daljnji rod zagorskih bregi (sve nekako od 200 do 1000 nm/v, al bez gemišta, no ovi Virđinijci znaju potegnut ko Zagorci, sem kaj viski pijeju). Za prvu degustaciju odabrao sam meni (iz Vošington di-si-ja) najbližu i najlakše dostupnu utrku, Massanuten 100 mile Mountain Trail, ili kako joj svi tepaju eMeMTi.

Massanuten je u američkom svijetu trail runnninga iliti trčanja po puteljcima, poznat ponajprije po kamenju. Otud i dvosmisleni slogan (glagol/imenica) "Massanuten Rocks". Većina Amera se križa i veli da je to kamenje ludo. A meni se čini onak. Ko da trčim po Premužićki koja non-stop ide gore dolje. Niš za prijaviti u rubriku senzacionalno/nikad viđeno. Daleko od nazubljenih škrapa otoka Paga na kojima sam cupkao puno puno sati u ugodnom muškom društvu. Pag Gay Parade poznat i kao Terra Incognita 2004 ili 5? Mjesto gdje sam sahranio jedne škrapama masakrirane crvene Salomonke.

 Al živi bili pa trčali. Možda to kamenje koje ja vidjeh na susjednom brdu ima tupije zube. Kako ide ono, uvijek je susjedovo brdo oštrije?

                                              

No, kako to često biva u zemlji kojoj mi pars pro Toto (cotugno) tepamo Amerika (zemlji di  nevjerojatna  nakupina bijelaca te nešto azijata i latinosa, ali i tek pokoji endemski crnac trči) nije bilo tako jednostavno dobiti pravo na trčanje, odnosno startni broj.
Prvo trebaš imati istrčanu neku službenu, po mogućnosti američku utrku od 50 milja il više (ja imo 100 km po Virđiniji), a onda moraš poslat prijavu i čekat tjedan dana dok se skupe prijave. I tada još slijedi lutrija jerbo se na trku uvijek prijavi više ljudi od ugostiteljskih kapaciteta same trke. Kak sad pak to? 

U Americi naravno za svaku trku moraš imat dozvolu, taj papirček izdaje ti neka šumarija, nacionalni ili državni park prirode il neprirode, tak da je organizator u njihovoj milosti. I oni su organizatorima Massanutena dali kvotu od 180 kao maksimum veličine trkačkog krda. Organizator je još na svoju ruku povećao limit za lutriju na 200 dobitnika podrazumijevajući onaj dio natjecatelja koji odustanu tijekom, ili prije utrke zbog neke ozljede ili recimo razvoda braka. A prijavilo nas se 415. Dakle malo manje od 50% šanse za sreću.
Nova digresija. Kolko kontam jedina 100 miljaška trka bez limita u broju natjecatelja je najlegendarnija od svih, Leadville 100, koja se također odvija u pojasu visinske bolesti u gorovitom Koloradu, u starom rudarskom gradiću koju je ova trka pretvorila u medinu i meku za outdoor sportove.

Tako sam ja dobio broj 553 (svi prijavljeni dobivaju neki od kompjutera nasumce izabran broj od 0-1000) il tu negdje i čekao vrijednost DOW industrial indexa 9.12. Jednog od onih apstraktnih pojmova iz ekonomističkih čitanka nama ekonomski neukima poprilično maglovit. Gledalo se tri posljednje znamenke i tendencija kretanja. Dow indeks zaustavio se na 253 (mislim na zadnje tri znamenke naravno) i kretao se uzlazno. Ovaj trenutak industrijske zbiljnosti značio je da 200 izvučenih brojeva od 253 nagore idu u trku. Dobio sam! Nije Loto, al ima ljudi koji se i za tako opskurnu utrku kao 100 milja nekog tamo Massanutena bezuspješno prijavljuju već dvije godine.

Za takve, a i bivše pobjednike, te pojedince sa više od pet nastupa i trostruke volontere rezervirana su prioritetna mjesta na listi čekanja (ako nisu dobili na lutriji, dakle pred DOW lutrijom su svi jednaki) na kojoj bi ja bio pri dnu poretka bez ikakve nade (dimić) da ću uskočiti na mjesto nekoga koji se iz nekog neobjašnjivog razloga odlučio poštedjeti tijelo od 163 kilometra (MMT iz nekog meni nejasnog razloga ima taj bonus od 1.4 milje, valjda bum jednog dana shvatio zakaj)  tabananja po surovoj zabiti virđinijskih Apalača. Na taj način se uvijek ispuni desetak mjesta, a veterani trke koji broje i 13-tu masanutensku avanturu dobivaju svoje zasluženo mjesto.

Uglavnom mene je ta lutrija jako uzbudila. Skoro kao kad sam u 7-om osnovne strepio od rezultata testa iz fizike. Ima nešto kockarski nepravedno a opet uzbudljivo i ezoterično u svemu tome što čine ti procesi tijekom kojih bespomoćno promatram djelovanje neke meni više i nedokučive sile; sad fizikalne, ekonomske, neurotičnog profe koji neobjektivno ocjenjuje (mislim bez bodova onak od oka ocjenjivati test iz fizike il matiše???) ili kemijsko-kulinarske, svejedno. Ko ono kad ubaciš novu kombinaciju sastojaka i pitaš se oće čušpajz ispast dobro. Ova situacija mi je dala novu spoznaju zakaj moj frendić Kristijan ide na poker. Gotovo da bi trebalo doplatit za uzbuđenje koje ti nudi sama lutrija.

Ovu iracionalnu glupost tovi i strepnja eventualnih ljudi u našoj blizini uključenih u istu rabotu, u mom slučaju trkača iz "Kuće Ultra" iz koje se petoro prijavilo za trku, ali i ostatka WUS družine koja trči utorkom u 19 po Rock Creek Parku. Valjda nas se 13-14 prijavilo. A svi strepe (osim Seana koji kao bivši pobjednik ima sigurnost samog vrhunca liste čekanja i tako bezbrižnu prijavu, i Keitha sa 11 uspješnih nastupa).
Kolektivna strepnja budi i niske strati (bolje ja nego ti), strah i tugu. Pogotovo kad četiri sata prije zatvaranja DOW indexa na dan D primijetite da ste trenutno jako daleko od željenog stanja. Indeks se kreće u krivom smjeru od krivog broja.

No stvari su se okrenule. Utakmica se preokrenula u sudačkoj nadoknadi, DOW index se okrenuo u moju korist. I u korist većine ultraša iz moje okoline. Od svih prijavljenih znam samo dvojicu koji su izvisili. Obojica trče za klub koji organizira trku, obojica su organizatori trka koje promiču boje organizatorskog  VHTRC kluba (dvije trkice na 50 milja) i obojica su aut. Nema varanja. Otprilike ko da Šimun Cimmerman  kaže Jankoviću da nemre trčat na Velebit trailu. I njima je to totalno OK.

Ima nešto pošteno u Amerima kao individuama, daleko od toga da mi nije bliskiji i nekako nostalgično draži balkanski nepotizam, ali ovakvi primjeri kao i oni kad pitaš bilo koga za pomoć na ulici, ili to koliko se groze prepisivanja i necitiranja radova kojima se služe znanstvenici, pokazuju da ima ipak nečeg pozitivnog u toj Americi.

Nego. Sada samo treba to istrčat. Tenisice, gelovi, tortilje, ovo-ono, punit se klopom, pratit stazu, prolijevat znoj, nadoknađivat ga prikladnim tekućim supstitutom, pobijediti. 

Moš mislit.

Ali jedva čekam. Iako sam odlazeći iz Hrvatske sanjao o kalifornijskom Western Statesu, najvećoj, najbogatijoj Ultra Trail trci u Amera sa kojom se na svijetu može usporediti samo Ultra Trail du Mont Blanc (Massanuten nosi 4 boda za Mont Blanc....možda 2012? ipak...), a prešavši baru počeo sanjati o Hardrocku, po Amerima najtežoj Ultri, mislim da je ovo za početak idealno.

Moj ego će se hraniti tehničkom superiornošću na kamenitim spustevima (većina amera ima probleme s kamenjem otprilike ko prosječan Hrvat s homoseksualnošću kao društvenom pojavom), moje tijelo će za početak imati manje zahtjevnu trku (tek oko 5000 metara visinske razlike) na dišljivoj nadmorskoj nizini ( Hardrock se odvija uglavnom u zoni oko 3000 nadmorske), a i novčano ću moći komotno otputovati na trku i kupit sve potrebne điđe (startnina za Massanuten 160$, a za Western States urnebesnih 375$ + neprocjenjiv low-cost put u Kaliforniju, rent-a-car bla bla).

Iz dosad viđenih fotki same staze i već viđenog obližnjeg krajolika znam da ću se zahvaljujući nespektakularnom krajoliku barem lakše koncentrirati na samo trčanje i ne gubiti vrijeme na patetične poglede. Taj George Washington National forest je OK, al recimo koliko i Ivančica. Od životinja mogu se nadati samo crnim medekima i čegrtušama, koji su daleko od životinja koje me iskreno uzbuđuju kao što su žderonja (lat. Gulo gulo), ljama ili oposum, a na plivanju muzgavac, tak da stvarno mogu dušu komotno predati tijelu i trčati, natjecati se, bez onog stalnog osjećaja koji me prati na Ultrama u domaji. A zašto nisam došao ovdje šetat se i uživat u ekoambijentu???

Uglavnom sad samo treba pripremiti tijelo na ovu kušnju. Amerika me dosada uspjela počastit sa već tri ozljede.
Prvu- petu (ili šestu?) ahilovu, odnosno neku tetivicu ispod iste, oštetio sam prenaglim prelaskom na bosonogo i trčanje u tihotapalicama. Drugu, ozljedu potresenog mozga mogu zahvaliti veseloj (ono kad pjevaš i voziš bicikl, svijet je lijep i poskakuješ (bic. žargon tzv. bunny hopanje), nediscipliniranoj i beskacižnoj vožnji bicikla i padu na tvrd i prljav američki pločnik, a najnoviji razvaljen gležanj i gomilu ligamenata iz okruženja nekakvoj rupčagi u koju mi je opala nezagrijana noga zahvaljujući mom nastojanju da nikako ne trčim po asfaltu. Već treća pauza al hvala bogu bilo je i zdravih intermezza, trka na 100 i još jedna na 50 km. Uglavnom trenutno se brinem. Jel tijelo dalo svoje. Znam is-trčao/hodao sam Šimunov legendarni Velebitski treking koji je po najnovijim istraživanjima u idealnoj putanji imao barem 150 km-a, a ja sam idealnoj putanji podario aneks od barem tri sata i odokativnih 10-ak km. Dakle mogu ja to. Ili mogao ja to?
Za razliku od Velebita ovdje ima manje visinske razlike, staza je označena (makar kronično orijentacijski zaostilm ljudima poput mene ni to ponekad ne pomaže, nekako uvijek uspijemo pronaći adekvatan način da se izgubimo), puno okrepnih stanica te se stoga manje mora tegliti na leđima nejakim, sve u svemu trebalo bi biti izvedivo. Skroz. 

Jedva čekam.

            

Dijaspora onlajn

Kevin, ovaj bradati dječarac pozvao nas je na dabl dejt sa duplim programom. Povodom Dana Veterana, iliti Dana Branitelja poveo nas je na tekmu američkog fudbala i tome prethodnu žderačinu i velikoameričku govoranciju.
Kevin je ovu čast (gomilu američke hrane) zaslužio tako nekad popravljao zrako-plove i mlatove u Afganistanu, a sad se bavi stjenicama. Kakav preokret u karijeri.
Njegova mlada ženka Rachel jako je ponosna kaj je njen muž popravljao avione koji su bacali bombe na fundamentalističke etničke zajednice koje se protive potrošnji svinjetine. 
Jako čudan skup, ti veterani s faksa. Tu nisu bili oni dokumentaristički primjeri golobradih redneck dječaka i djevojčica (da, bilo je masu ženski veterana i kadetkinja) iz američkih vukojebina koji nisu znali što bi sa životom pa su se upisali u JNA. Kevin je recimo tipični grintavi njujorker iz srednjostaležne američke obitelji, (američki srednji stalež, to je nama onako very hoch, stvarno imaju para, kuću, tu i tamo otputuju u neku europsku zemlju nekog pretka, starci imaju teško dohvatne američke penzije ). To me u biti više prepalo. Gledaš s jedne strane te, brate intelektualce, koji su dobrovoljno služili carstvo Vjeverica u Afganistanu i Iraku, a oko njih su i budući marinci,zrakoplovci, il što već koji studiraju na UMD-u uz potporu vojske. Nekakva deca kojima ne bi dao da mi ogule bananu, a kamoli da idu s bombicama po svijetu. Čudna zemlja, čudni ljudi. Klopa je kako i priliči dobro potkoženim braniteljima bila solidna, al nekak mi je slabo legla. Stalno sam u glavi imao kak je nešto totalno trulo oko mene. Mislim otkad smo došli čitamo svako malo kako je FBI uhapsio nekog američkog građana koji voli izlaziti u džamiju. Tak je jedan optužen da želi postavit bombu u D.C. Metro. Taj striček nije nikada imao nikakve veze s Osamom, Obamom ili bilo čime tog tipa, sam je bio deklarirani, praktikant-musliman. I onda ga je FBI u akciji "Bolje spriječiti nego liječiti" prestavivši se kao alkajda uspio vrbovati da odluči postaviti bombu, pronašli mu di će kupiti eksploziv i uhapsili ga kad ga je kupio. Dakle FBI ide okolo i predstavlja se nevinim alaholjupcima kao alkajda, nagovara ih da smisle đavolji plan, i onda ak pokleknu uvale im eksploziv i ubace u čuzu na dvajst-trist godina. Kak bu ti ljudi bili veseli kad izađu. Prilika čini bombaša, al ne samo to neg zamisli koj strah kad te neko kontaktira i predstavi se ko alkajda, a tebi obitelj ovo-ono. Ma koji wiki-curak... Ovo je sve javno i njima normalno...

Američki nogomet je jako čudna igra koja se igra s letećom kožnom imitacijom krastavca kojeg iz meni nepoznatog razloga neuki ljudi zovu loptom. Kaj ne treba lopta bit okrugla? Ovu igru relativno zabavnom čini limeni orkestar na tribinama. Ako sjedite u njegovoj blizini možda vam bude zabavno, možete plesati i gledati mlade svirače kak veselo lupaju po limu. Tu i tamo postoji opasnost da vas pogodi leteći krastavac. Dvaput je završio na našoj tribini, zaštitnoj mreži unatoč. Zločesti zaštitari izgledaju ko da će svakog časa izvaditi Magnum 44 kad uzimaju zalutale krastavce od nevinih sakupljača ovih letećih suvenira.

Tuđmanizam je subliminalno popularan i u Ju ES Ej-u. Mnogi se primaju za sisu kad se izvodi nešonal antem. Stvarno opako briju na patriotizam, ko da smo doma.

Publika je urnebesno smiješna. Ima nešto kinesko-vrtičke atmosfere. Ono kad neki čika digne natpis KEYS, svi izvade ključeke i zveckaju, a to onda kao smeta i plaši gostujuću ekipu. Ma baš. Najgora psovka koju sam čuo bila je I know your mother. Mislim koji kurac.

Uniformni način na koji slušaju te naputke o navijanju budio mi je razne asocijacije...roboti, streljački vod, vojnici, američka tradicija over-entuzijastičnog dizanja ruku i postavljanja pitanja na predavanjima, poslušni kinezi. Iskreno mislim da ta kultura nasilnog veselja koje se provocira time što ti netko od malih nogu govori da se trebaš stalno veseliti, javljati smiješiti, postavljati pitanja, uzrokuje trajne posljedice zastranjenja uma i unutarnju depresiju u mnogim Američanima.
Mislim da nije slučajno da toliko amera pukne i onda ide šrinkovima pa se kljuka prozacom, ksanaksom i ostalim om-ovima. I ta epidemija tuljana. Mislim debljine. Forsiranje umjetne pozitive opasno je po zdravlje, i mene plaši. Otuda toliko debelih i nesretnih ljudi. Svi su si tak pristojni, a onda se čude kad ti dolazi majka u posjetu kaj spava u istom stanu s nama. Većina njih ni svoje roditelje ne prima nego oni odu u hotel. Intima im je rezervirana eventualno za partnera. Ma ustvari meni se čini da ustvari nisu ni sa sobom intimni. Ne da brijem na dubinu, al većina ovih androida ko da su ispali iz Farenheita 451 il Huxleya. Nisu svi takvi, al većina kolko vidimo oko sebe. Ovi poput nas su valjda čudaci i alternativci.

Napokon smo imali prvog gosta prenoćnika u našem brlogu. Došla je jedna sinjska jagoda iz nadaleko poznate porodice bobica. Jagoda na faksu u tepsiji-nalik saveznoj državi Indiani ući Amere SBC. Jezik koji po mojim saznanjima postoji samo u kraljevstvu vjeverica. Serbian-Bosnian-Croatian.

Jagoda je ovisnik o stiskanju gumbića na fotoaparatima. Tu se Ana pita, zakaj smo mi tu? Tu su ljudi čudni i skoro niko nema prijatelje. Svi su jako ljubazni al koju će im to pičku kad su sami i zbunjeni ko pingvini u dubajskom zoološkom vrtu. Ovu i mnoge fotke koje slijede fotkala je Bobica u gostima. 

Ima puno lijepih znakova po Americi. Odlične reklame i super znakovi. Pušača ima dost manje nego znakova, al ne tako malo. U bogatijim kvartovima (tamo ima više pušača na ulici, valjda ima neka socio-urbana praanaliza) Vošingtona nije rijetkost ugledati žensko i muško kako po cičoj zimi uvlače ispred svog stana. Jer ak ih neko provali da puše u zgradi lete van. Foto by SlamnataBobica

Hawksbill Mountain najviši je vrhunac koji dosegosmo od dolaska u zemlju Vjeverica. Nekih 1200 metara. Osjećaj ko da si u Zagorju. Čak me pogled podsjeća na pejzaž koji se pruža od sljemenskog gelendera na zagorsku stranu. Uspon koji su Ameri ocijenili kao užasno težak ukazuje na činjenicu da znakovi politički nekorektno favoriziraju pretile jedinke ljudskog roda. Dvosatnu markaciju savladali smo šetajući se i uz opetovano rabljenje fotografskih aparata za nekih pola sata ili manje. Kasnije sam saznao da smo trebali krenuti iz nizine pa bi vidli nešto ljepše brdo Old Rag i imali nešto semantički bliže riječi uspon.

Hawksbill mt. je u blizini Appalachian traila, među Amerima dosta legendarne rute koja ima status kao Premužička u Hrvata. Sam kaj je malo duža. Ima 3507 km. I naravno ima pacijenata koji postavljaju brzinske rekorde. Trenutno 47 dana i 13 sati Andrew Thompson, dakle bolesnih 75 km dnevno. Ma idi bre.

Ovo je marka tog Appalachian traila. Ovaj dio koji mi vidjesmo, pitom je, zagorjast, nekak dosadan. Al ipak mislim da bi bila dobra avantura proći ga u komadu. Nedavno su to u oba smjera napravile dvije bosonoge sestre od 25 i 21 godine i naravno napisale knjigu o tome i zaradile svoju mjesto pod amazonovim wiki-slobodnim nebom. Foto baj ĐejM. 

Chipmunk u Americi ima status kao vjeverice u nas. Uglavno se govoreći o njima ljudi služe uskličnicima. Presladak! divan! isuse! vidi ga! Ovog je neka ljubomorna vjeverica (vjeverice imaju status više nalik miševima u nas) skratila za glavu. Pa ipak kapica mu je ostala...

U Speryvilleu smo gostovali u najboljoj piceriji u gradu. U biti u jedinoj piceriji. Rudy's Pizza. Odlična pizza gargantuanskih je dimenzija tako da se i moj tradicionalno vrlo rastezljivi mijeh morao predati nakon što je nas troje došlo do jedne i pol pizze. Nekakva džezi mjuza i odlične stare reklame, fotke i natpisi. Kao ova srednja za Dr Pepper, u našoj regiji najpopularniju splačinu koja je Cocacoli prst u mjehuriću na lokalnom tržištu. Iako se volimo baviti primijenjenom etnogastronomijom još uvijek nismo smogli entuzijazma za degustaciju doktora papra. Al miriši degutantno. I ovisnici poput naše gazdarice ga piju za doručak, ručak i večeru...

Rudy's Pizzeria. Mala amerikanka i old fešnd limenke za šalšu

Pizzeria je spojena sa jednim od najstarijih dućana u regiji. Sve je sačuvano u old school stilu. Sperryvile je totalno otkačeno i nekak lijepo i toplo mjesto puno galerijica di se prodaje zgodna keramika, stakleni suveniri, popluni i sve nešto svašta za kaj Ameri imaju bizaran naziv Primitive blessings. Nadimak Sperryvilea je Little Apple.

                                  



MG. Predivni žuti izrod britanskog imperijaliizma u bespućima Virdžinije. Moj MG. Moš mislit. Dok u Virđiniji možeš jeftino registrirati svaku kantu koja se kreće, a osiguranje je bagatela, u Marylandu su na snazi rabijatni zakoni tehničkih pregleda, eko markica i ostale euro regulative ko kod nas sam kaj navodno nemreš potkupit nekoga da ti krntija prođe tehnički. Dakle za auto bum moral nekaj pristojnije počet zarađivat.



Još jedna lijepa američka markacija. Jagoda voli fotkati markacije.

Virđinija je politički nekorektna i ponosi se time. U njoj se lovi, puca i pije. Jako su osjetljivi na prvi amandman i prava na sve i svašta. Što više vremena prolazi to mi postaje simpatična u usporedbi sa ovim našim europeiziranim Marylandom koji kao da je spojio najgore od europe i amerike. Dugi redovi ko Rvackoj, beskrajne provjere svaki put kad kupiš alkohol i protjerivanje istog iz dućana mješovitom robom, gomila birokracije... Fotos: StrawBerry

Još uvijek ima ovih legendarnih Marlboro man reklama. Naravno u Virđiniji.

Pepsi je živ. U Americi ipak još nije izumrla ova zaslađena kokakola (kakav oksimoron). Specifikum Kraljevstva Vjeverica rat je Coca Cole i Pepsija za mlade intelektualce. Pa se tako recimo na Aninom sveučilištu UMD-u prodaju isključivo proizvodi Pepsi korporacije.

Hawksbill Mountain. Vidikovac.





Bili u kazalištu. Iskasapiše Gruzijci-Amerikanci najdražu nam knjigu. Dabog da im se Guruli i Hačapuri upljesnivili!  Al bilo je poučno iskustvo. Opet od Amera uglavnom se samo penzioneri kulturiraju, mlađarija sve neki pederasti Rusi i razne europske njuške.  

Kao savjesni konzumenti urbane kulturne ponude red je bio da pohodimo jedan od bezbrojnih koncerata na meniju. Valjda postoji nekakva čudna svemirska sila koja privlači sve te bendove da nastupaju u administrativnom sjedištu cijeloga svijeta. Od punka, indie, metal, južnoafričkih, čeških...ma svega ima osim Gori Uši Winnetou. Naš izbor pao je na Warpaint u Rock and Roll Hotelu. Odlične indie curke iz El Eja sa nekakvom LGBT sljedbom. Ko Bjork bez šminkeraja koja pjeva u Sonic Youthu. Puno bolje su uživo neg na albumu. 15 dolara je sasvim priuštivo, koka kolja za anu na koncertu 2 baksa, ja sam pil besplatni H2O, razglas koma, ali ono na razini koncerta kad sam u Kinu Stenjevac pjevao klasik "Moja mama radi u fabrici".
E, a zaštitari gori nego kod nas, dio publike debilan, plesale su tek izolirane gruapcije, a jedan zgroženi heteroseksualac podivljao je na jednu divlju lesbian girl koja je svoje oduševljenje odličnom mjuzom izražavala najnormalnijim razbacivanjem, dakle bez poganja, guranja i ostalih tradicionalnih kroejšanskih izražavanja oduševljenja. Dakle lijepa, vesela, kratko ošišana djevojka je nekoliko puta rukama i ramenima oskrvnula tijelo našeg zgroženog heterića, i onda se taj kreten koji se stao odmah ispred bine u prepunom klubu slušati koncert u stavu "Miiirno!" žalio redarima da ga vesela rasplesana cura ugrožava, a oni onda klinku od kojih 20-tak ljeta hvataju ko da je u najmanju ruku pokušala nožem odrezati reproduktivne organe Mr. Presidentu.
Inače je bilo super za vidjeti na koncertu ljude od 7 do 67, svih boja, seksualnih i ostalih pripadnosti, ali stvarno. Izlazimo mi iz kluba, jedan ujutro a ono pored nas  se van gura i tatek s malim klincem. Čudna zemlja čudni ljudi.     


<><><><><><><><><><><><><><><><><><><><><><><><>



usputnice

Greenbelt theatre kino. Napokon sam skužio zakaj se kaže za neki film da je vodeći na box office-u. Te njihove čudne blagajne u zemlji prljavštine nude odličnu izolaciju hipohondričnim biljeterima. Čudan mi je i audio otvor kroz koji dopire distorzirani glas Dartha Vejdera dok mi simpatični prodavač nekaj slovka.
Inače odlično kino. Trošno, al nekako kinotekasto. Gledali predobar Get Low s Robertom Duvallom i Bil Murrayem i standardnog zadnjeg vudi alena. Sa nama nikada više od 15 ljudi u kinu za barem 250. Prosjek godina 60. Zgodna prodavačica ića i pića koju redovito zašprehava neki sijedi šaner s gebisom inspiriran kino predstavom.

Greenbelt theatre: Da se spišaš moraš otić do Pekinga. WC-i u jueseju definitivno odgovaraju visokim balkanskim standardima "i upišana školjka je školjka" .

Silver spring AFI Theatre i razgovor s autorom Yo tambien

U Silver Springu smo bili u kinoteci Američkog filmskog instituta. Opet flešbek na zg kinoteku i mene i mog srednjoškolskog best frenda viskovića kako uzbuđeno istrčavamo iz kina. Ruke znojne, oči crvene od tri pogledana filma, dah bazdi po pivi i pljugama, a pod miškom naslonjač iz kinoteke. Otada smo imali "naše mjesto" koje smo prepoznavali po svjetlijoj, čistijoj boji zamjenskog naslona. I naslonjač koji se neko vrijeme kočoperio u Viskijevom stanu, a sad vjerojatno kao i ostatak stare kinoteke u kordunskoj trune.
Zagrebo-nostalgično izabrasmo filmove koji su igrali na festivalu u Zagrebu. Die Rauber pobjednik Zagreb FF-a me dost razočaro, al ko je ikada vidio dobar austrijski film. Ipak veselili su nas prizori austrijskog autoputa, novogradnja koja nas podsjeća na domovinsku. Ako ovako nastavimo pretvorit ćemo se u nekakve endemične dijasporce koji svršavaju na odmarališta austrijskih autoputa. Moramo se sjetiti obaviti fotografski projekt. Sva hrvatska autoputna odmorišta. I onda veeelikiii kolaž tih divnih mjesta objesit na plafon.
Yo tambien, koji istovremeno sa AFI Silver Spring Theatrom igra i u Kinu Europa, bio je prekrasan tak da se zbog njega isplatilo voziti se doma po mrakači. Javna rasvjeta u Americi na razini je nekih sela u Lici nakon rata. I onda se čude kaj ima tolko zločina. Biciklističke staze mračne, mi umorni, oboje boleglaljivi nakon prometnih nezgodacija, Ana još i ćorava, ko ćoravac. I onda te iz mraka zaskoči lički medvjed i nježno ti prisloni nož i sa milozvučnim latinoameričkim naglaskom zapjeva dollares por favor. Ili neki ejlien i pretvori te u krastavac...

Silver Spring - Jajara No Eggspectations. Downtown Silver Spring koji seže u za Amere daleku povijest koja koincidira sa iskakanjem mojih roditelja iz prarbakinskih utroba, dakle 1938., podsjetio nas je na Europu. Na recimo Varaždin. Kada ćemo prestati sa referiranjem na domovinski kontekst? Bog te pita. Kad smo kod boga, tu sretosmo i prve američke hare-krišne. Sam kaj im je jedino narančasto bilo nekaj oko bubnja. Nosili su obične trenirke s kapuljačama ko neki reperi. Samo im je na prsima pisalo veliko Hare Krishna. 

Ikea. Graz? Ne. College Park. Oh. Još malo euronostalgije. Mjerne jedinice za letve i žličice navedene su i u nama dragim i poznatim mjernim jedinicama metar i centimetar. Posvuda natpisi na Švedskom. Pekmez od europskih, a ne bljutavih džinovskih američkih brusnica.

Ekstremni sport izdržljivosti poznat po lučenju adrenalina, agresivnim ispadima i suzama radosnicama. Taj sport koji miješa uzdahe očaja i olakšanja, u kojem totalni stranci stoje jedni pored drugih kao jednaki. Čekanje u redu. Prekrasni redovi koji ne poznaju rasnu granicu. Svi smo jednaki pred debelom crnkinjom koja se trudi raditi što sporije. Anu je držala na stolcu dvajst minuta a efektivno radila dvije. Ono što nas zbunjuje nas kao iskusne igrače čekanja u redu, opuštenost je američkih ekstremnih sportaša dok stoje. Iako na sličan način strižu ušima čekajući taj dragocjeni trenutak kad će spasonosno pozvani B52 poletjeti prema šalteru i pokazuju isti strah u očima da su nekaj krivo ispunili, niko se ne dere, ne psuje sudiju i državu, kao da se radi o nekom drugom sportu. A bolan sve isto. Dođeš u tu državnu zgradu, i kampiraš tri i pol sati za nekaj kaj se obavi za čas. Jedna specifičnost američke varijante igre je zbunjujuća komponenta lutajućih Brojki i Slova, naime, onaj drek od papira koji dobiješ ovisno o kategorizaciji sportaša, dakle da li se boriš za osobnu iskaznicu, vozačku prometnu...itd., se naravno razlikuje slovom ovisno o kategoriji, ali šalteri nisu odvojeni već sve tete rade sve, pa tako neke kategorije čekaju možda malo nepravedno dugo, a i mora se biti posebno budan na sve blinkajuće brojeve i sve tete na šalteru i tak. Nikad ne znaš koji šalter će te zadesiti. Uzbudljiva stvar.  I da, naravno sve je dosta zmazano.    

Berwyn Heights. Pred ulaznim vratima: Još jedan dokaz da su vjeverice ustvari štakori, maskirani pomoću repa u ljudima simpatične stvorove. Vjeverice iz noći u noć pustoše naš kontejner za smeće ( a bogami i iz dana u dan), a ako slučajno ili namjerno ostavimo smeće pred vratima veselo će se poslužiti ponuđenim.

Greenbelt Downtown. Obrovac? Ma ne, Amerika. Za razliku od Hrvatske Amerika ponosno uzdržava gomilu ovakvih lokalnih simpa trgovina koje prodaju urnebesne stvari s urnebesnim reklamama i u kojima prodavačice koje rade dvajst godina bez srama gledaju u čudu ciklu pa onda jedna u drugu i vele: Kaj je sad ovo? Hmmmm, neko povrće, ma jel to cikla, ma je, mislim da imaš pravo, bit će da je to cikla, veli ova druga koja već pedeset godina jede smrznutu klopu i izgleda ko mali nasukani tuljan i valjda cijelo to vrijeme radi u toj trgovini di jednom mjesečno proda neko povrće. A pokraj nje stoji indijka koja je posegnula za tim čudnim povrćem i nekaj zamuckuje na hindiglišu i čeka povratak svog bolivudskog princa koji će reći ovim tetama da joj naplate jebenu ciklu i odvede ju natrag u Rajasthan. A, evo i njega sa jednom teglom američkog sladoleda...  

50 kilometarska porcija ili pričica o 2711 Woodley Parku



2711 Woodley Park. Washington DC. Carstvo vjeverica. Na ovoj adresi trenutno najmanje trči vlasnica kuće, odvjetnica, samo trči na poso i sa posla. Kerry ima nemam pojma kolko istrčanih utrka na 50 i 100 milja, a neke je i dobila. Ja ću je zvati Žana, zato jer sam nostalgičan, ali i zato kaj se jedino kod Žane na Borovju sjećam da sam viđao nekakvu glikemijskim indeksom relativno usporedivu, ali doduše samo maratonsku žgadiju. I Kerry poput Žane kuha za ultramaratonce, i stalno ugošćuje neke ljude. Sa njom u kući žive neke dvije trebulje od kojih je jedna tek nedavno završila prvi 100 majler, druga bog te pita kada, pa onda Brian (posao svakodnevno hranjenje makaki majmuna, psihološka studija) koji je novajlija sa tek nekoliko 50 majlera i Sean koji je nekad davno istrčao maraton 2:35, a kasnije je fanatično istrčao skoro sve legendarne američke 100 majlere, od najpopularnijeg Western Statesa do po svima najtežeg Hardrocka, uglavnom je završavao među prvih pet, al tu i tamo bi i zmagao. Sponzor u opremi mu je Inov8. Živi i još jedan tip kojeg nisam zapamtio koji isto naravno trči ultre i još neka curka. Svi oni trče prije i poslije posla, a za vikend odu u neke planine, ili na neku trku i istrče recimo 30 milja u subotu i 50 u nedjelju. Ko da zamislite 6 Veronika Jurišić u jednoj kući. Svi boluju od težeg slučaja ovisnosti od trčanja. Kuća utorkom u 7 navečer ugošćuje i grupni noćni trail run na koji dolaze raznorazni trkači, uglavnom traileri, iliti stazavci, među njima i ja. Nikad nisam u kući vidio iste ljude, ili je tam nečiji dečko, cura..itd. I uvijek se priča o trčanju.   



Dakle 50 kilometarska porcija sastojala se od trkice po stazicama uz rječicu Potomac. Start i cilj u ultraškoj kući. Okrepe, oznake plavom i crvenom kredicom, gomile hrane koje je Kerry nakuhavala još od utorka. Sve džaba. U Gelender stilu. 100-tinjak startera od kojih su neki istrčali samo 30 km.  

Stalno se prelazilo neke potočiće, pritoke Potomaca u kojima se moglo i malo progacati i ohladiti tabane. Stalno gore dolje, al bez nekih sumanutih 5 kilometarskih uzbrdica na kojima zazivaš alaha i razmišljaš o bitku.

Od starta sam se prikeljio Seanu iz kuće Ultra koji je ipak malo prejaka manga za mene. Srećom, prije dva tjedna trčao je trku na 50 km, prošli vikend na 50 milja, i naravno nikakav odmor, oporavak, samo gomila američkog nutritivnog smeća zvanih pop tarts i odurnih gaziranih napitaka zvanih Dr Pepper i Mountain Dew. Zdrava sportska prehrana? Precijenjeno. Ustvari gomila gluposti. Od starta smo 15 km trčali za nekim trapavim ali urnebesno utreniranim Amerom koji je stalno od silne brzine fulavao oznake. Na skakutavim korjenasto-kamenjarskim puteljcima nije nas se mogao riješiti, al onda je došao ravni dio staze od nekih 5 km di je zbrisao ko neki džepar u Dubravi. I to je bilo to. Sean je malo riknuo. Ja sam malo njega sačekivao, baljezgali smo o trčanju, njegovoj epilepsiji, i kampirali na okrepama. Na svakoj okrepi je bio neki zadatak koji me podsjetio na zagrebački urban čelenđ. Em nosi jaje bez da pukne 5 km, em preskakuj špagu, pa sklekovi, pa nekakvo gađanje loptom. Za nagradu bonus bodovi-minute. Sean je odigrao nekoliko ovih igara dok sam ja zahvaljivao isusu na odmorku i gledao u prazno ko na testu iz matenatike u drugom srednje.
 Na okretu (na pol puta) smo deset minuta trčali bezveze tražeći godota jer nismo znali da je u uputama pisalo da nema nikoga ispod mosta. Ja zato kaj nisam bio na mejling listi za trku jer mi je Kerry rekla da navratim na trku kad je već dosegnut njen prijavni limit od 100 ljudi, a Sean jer je trčao već tri puta trku i živi s organizatoricom i jako je iskusan, tak da naravno ne čita upute za debile.
 Onaj prvi je mutavo trčao željan pobjede na ovoj zajebantskoj trci, a ja sam mutavo trčao za Seanom da se ne moram brinuti oko oznaka, al sam zato i riknuo nakon 40-og km-a. Al onda je Sean ispao pravi gej dasa i sačekivao on mene na svakom križanju i smijao mi se kak sam spor. Sunce, puno kilometara i nekih 4 i pol sati trčanja. Tudej voz e gud dej.  

Bilo je najrazličitije škvadre. Od nekakvih dedica ultraša sa 50 istrčanih 100 majlera do nekih entuzijastičnih teta. Bio je i stari Puh koji je krenuo dva sata prije svih da stigne u neko normalno vrijeme do cilja.

Na cilju sumanuta količina klope i pijače. Ovo je samo dio. Vegetarijanska lazanja, chili grah, juha od rakova, gomila tjestenine, umakići, nekakva mesina, piletina, sve domaće, za Ameriku egzotična, kućno-skuhana hrana. Pa onda 10 vrsta koljača, pive, vina i odurnih gaziranih sokića u duginim bojama na hektolitre. Neusporedivo mirisnija i raznobojnija ponuda  nego nakon moje prve američke trke koju sam platio 130 dolara. Ovo je stvarno bio pravi labour of love, iliti rađanje iz ljubavi...hm

Cijela kuća zagušena je bezbrojnim starim-novim časopisima i knjigama o trčanju. Ultra running ne može se kupiti na kiosku, al se može naručit i valjda kupit na nekim ultrama. Neš kao Maratonac. Sam kaj još izlazi, i za njega znaju pisati i Krupicka i sve ostale Američke ultra zvijezde.

Ovaj kaj vadi komad nestašnog pileta iz ustiju je Neal Gorman, dečec koji drži vremenski rekord u američkom ultra Grand Slam-u. 4 utrke na 100 milja u 11 tjedana, Western States, Vermont, Leadville, Wasatch. Vremena se zbroje i imaš majmuna s rekordom. I nije da se vukao. Na Wasatchu je bio bome ukupno drugi. Grand Slam rekord srušio za samo 13 minuta. 74h 54 min. Ova lijeva maratonka je sa 2:55, a ova desna je isto nekakva legenda ultra-trčanja koju ovaj dosadni rekorder kao jako poštuje i stalno joj se ulizuje. Sam kaj nisam zapamtio kako se kliče. Uglavnom tijekom post race partija kuću je pohodila horda raznoraznih trkača. E i bila je jedna volonterka koja se razvela od nekog Kovačića iz Zagreba.

Dio dosadnjakovića buljilo je u njujorški maraton pred kaminom. U kući se non-stop sralo i pišalo u dva wc-a, tuširalo u dvije kupaone, ostavljalo stvari posvuda i tako sve po spisku. Veri najs. Ko da si doma.

A ustvari si kod Kerry. Opušteno druženje bez kompeksa i ostalih glupih elektrostimulatora, šugavih napitaka za oporavak koji se pod svaku cijenu moraju popiti nakon cilja utrke i ostalih triatlonsko-cestovnjačkih običaja. Ciljno vrijeme si upisuješ sam kad uđeš u kuću i onda gomila klope, pića i ultraške škvadre. Muzika? Hmm. Svirao je Grateful Dead dok sam ja bio.



Atmosfera pred kućom nakon trke. Tenisice hengaju i prepričavaju doživljaje.